Ovo su probrane Papine misli na temelju nekoliko djela, nastalih iz vremena kad je još bio kardinal. To su, prije svega kapitalno liturgijsko djelo Duh liturgije, zatim poglavlja iz autobiografije Moj život i intervjua s V. Messorijem pod naslovom'Razgovor o vjeri', a pojedine misli uzete su, kako se navode, iz djela A. Schneidera 'Dominus est' i U. M. Langa 'Okretanje prema Gospodinu'.

O hermeneutici kontinuiteta i autentičnoj, organskoj reformi:

,,Ovdje [u nazivu novog Misala] je posve izražen kontinuitet razvoja, ali se nije očitovao u faktičnu uvođenju i provođenju u Crkvi. Kako sam već rekao, držim da je ovaj Misal 'u mnogome pogledu donio stvarno poboljšanje i obogaćenje'. Ono što je Crkvi veoma naštetilo i još joj uvijek šteti jest provalija produbljena između 'predsaborskoga' i 'poslijesaborskoga', kao da su posrijedi dvije Crkve i dvije liturgije, kao da je ono što je nekoć bilo najsvetije sada najgore i zabranjeno. Institucija koja tako postupa sa svojom poviješću i ljudima koji joj pripadaju ne treba se čuditi negativnim posljedicama. Uostalom, upravo je ovo ustrajanje u navodnom proturječju više od svega drugoga štetilo recepciji obnovljenoga Misala. Stoga mogu jedino snažno naglasiti da mora prestati ova 'ekskomunikacija' staroga Misala, upravo radi ispravna usvajanja novoga.’’ (Moj život, 141.)

,,Nijednom ocu nije padalo na pamet da u ovomu tekstu vidi 'revoluciju' koja bi značila 'kraj srednjega vijeka', kako u međuvremenu teolozi misle da mogu interpretirati. To je držano nastavkom reforme koju je uveo Pio X. i oprezno, ali samosvjesno nastavio Pio XII. Opće odredbe poput: 'liturgijske knjige treba što prije revidirati' (br. 25) shvaćane su u ovomu smislu: kao kontinuiran nastavak onoga razvoja koji je uvijek postojao i koji je od vremena Pija X. i Pija XII. zadobio profil obilježen ponovnim otkrićem klasičnih rimskih tradicija.’’ (Moj život, 98.)

,,Mogli smo samo pozdraviti činjenicu da je nakon vremena eksperimentiranja, koje je često duboko nagrđivalo liturgiju, pred nama ponovno bio obvezujući liturgijski tekst. Bio sam zaprepašten zabranom staroga Misala jer se nešto takvo nije dogodilo u cijeloj povijesti liturgije. Stvaran je dojam da je to nešto posve normalno. Dotadašnji je Misal izradio Pio V. 1570. slijedeći odluke Tridentinskoga sabora; stoga je normalno da nakon 400 godina i novoga sabora novi papa izda novi Misal. Međutim, povijesna je istina bila drukčija. Pio V. je samo dao preraditi postojeći Rimski misal, kako se uvijek događalo tijekom stoljeća živa i dinamična napredovanja povijesti. Tako su i mnogi njegovi nasljednici prerađivali taj Misal, nikada ne suprotstavljajući jedan Misal drugomu. Uvijek se radilo o neprekinutu procesu rasta i pročišćivanja u kojemu nikada nije uništavan kontinuitet. Ne postoji Misal Pija V. kojega bi on izradio Pio V. je samo preradio već postojeći Misal i to treba shvatiti kao fazu u dugu procesu povijesnoga rasta…

Na taj je način stvoren dojam da se liturgiju 'čini', da ona nije nešto što postoji prije nas, nešto 'darovano', nego da ovisi o našim odlukama. Iz toga logično slijedi… da u konačnici svaka 'zajednica' sebi daje svoju liturgiju… Za život Crkve hitno je potrebna obnova liturgijske svijesti, liturgijsko pomirenje koje će ponovno priznati jedinstvo povijesti liturgije, koje Drugi vatikanski sabor neće shvaćati kao lom nego kao stupanj razvoja. Uvjeren sam da se kriza Crkve kroz koju danas prolazimo uvelike temelji na raspadu liturgije koju se ponekad čak shvaća 'etsi Deus non daretur': da joj više uopće nije važno postoji li Bog, govori li nam i uslišava li nas. Ako se, pak, u liturgiji više ne pojavljuje zajedništvo vjere, jedinstvo Crkve i njezine povijesti koje obuhvaća cijeli svijet… gdje će se Crkva još pojavljivati u svojoj duhovnoj biti? Tada zajednica slavi samu sebe, a to se ne isplati… Stoga nam je potreban novi liturgijski pokret koji će oživotvoriti istinsku baštinu Drugoga vatikanskog sabora.’’ (Moj život, 124.-126.)

,,Treba vidjeti do koje točke su pojedine etape liturgijske reforme poslije II. vatikanskog sabora stvarno poboljšanja, a ne banaliziranje stvarnosti; do koje točke su bile pastoralno razborite, a ne naprotiv nesmotrene.’’ (Razgovor o vjeri, 112.)

,,Mnogo odlučnije nego do sada treba se suprotstaviti racionalističkom umanjenju otajstva, netočnim raspravama, pastoralnom infantilizmu koji liturgiju svodi na rang seoskog kružoka te je želi srozati na razinu stripa. I već provedene reforme, osobito s obzirom na obred, trebaju biti ponovno ispitane s ovog stajališta.’’ (Razgovor o vjeri, 112.-113.)

,,Od vremena reforme misala pokušalo se tu problematiku predusresti najprije trajnim traganjima, pronalaženjima i domišljanjima novih euharistijskih molitava te se time sve više i dalje tonulo u banalnost.’’ (Duh liturgije, 209.)           

(također, neizostavno za pročitati: predgovor djelu K. Gambera: Reform of the Roman Liturgy: Its Problems and Background)

O važnosti žrtvenog karaktera Mise:

,,Misa nije samo objed koji blaguju prijatelji… Misa je zajednička žrtva Crkve na njoj Gospodin moli s nama i za na si nama se priopćuje. To je sakramentalna obnova Kristove žrtve. Dakle, njezina spasiteljska djelotvornost proteže se na sve ljude, prisutne i odsutne, žive i mrtve.’’ (Razgovor o vjeri, 123.-124.)

Orijentacija molitve u liturgiji:

,,Usmjerenost za vrijeme molitava prema istoku čvrsta je predaja od samoga početka te je temeljni izričaj kršćanske sinteze kozmosa i povijesti, usidrenosti u jednokratnosti povijesti spasenja i hoda ususret Gospodinu koji dolazi.’’ (Duh liturgije, 76.)

,,Nikada i nigdje prije (16. st.) nema nikakva spomena da je pitanje, slavi li svećenik euharistiju s narodom ispred ili iza sebe, pripisivano ikakvo pa ni najmanje značenje ili da mu je pridavana bilo kakva pozornost. Profesor Cyrille Vodel je dokazao: Ako se i na što polagalo težište, onda upravo na činjenicu, da je svećenik trebao izgovarati euharistijsku molitvu kao i sve druge molitve okrenut prema istoku… Pa čak i kad je orijentacija, usmjerenje crkve, dopuštalo svećeniku da moli na oltaru okrenut prema narodu, ne smijemo ipak zaboraviti, da se nije samo svećenik okretao prema istoku, nego i cijela zajednica okupljenih s njime.’’ (citat L. Bouyera, Duh liturgije, 79. – 80.)

,,S tih pozicija moguće je onda tumačiti i činjenicu da je sada najednom gozba – k tome još zamišljena u novodobnim slikama – postala normativnom idejom za liturgijsko slavlje. A zapravo je time nastupila klerikalizacija kakve do tada uopće nije bilo. Odsada postaje svećenik – predsjedavajući, kako ga se sada radije naziva, prava odnosna točka u cijelome zbivanju. Sve ovisi o njemu. Njega se mora vidjeti, treba imati udjela u njegovoj akciji, mora se njemu odgovarati. Njegova kreativnost nosi cjelinu.’’ (Duh liturgije, 80.)

,,Okrenutost svećenika prema narodu stvara od zajednice zatvoreni krug. Ta zajednica više nije – polazeći od njezina oblika – otvorena ni prema naprijed ni prema gore, nego se zatvara u samu sebe.’’ (Duh liturgije, 81.)

,,Uvijek se naprotiv radilo – kako se izražavao jedan od otaca Konstitucije o božanskoj liturgiji Drugog vatikanskog sabora J. A. Jungmann – o istosmjernoj usmjerenosti i svećenika i naroda. Svi su bili svjesni da se nalaze zajednički u hodu, u procesiji prema samome Gospodinu.’’ (Duh liturgije, 81.)

,,Daljnji je prigovor kako više nije potrebno gledati na istok te ne upirati pogled ni u križ, već kad su svećenik i vjernici okrenuti jedni drugima licem u lice, u tome trenutku trebali bi gledati i vidjeti upravo u bližnjemu, u čovjeku, Božju sliku te je stoga okretanje jednih prema drugima pravilni molitveni stav i smjer. Teško mi je povjerovati da je poznati recenzent ozbiljno mislio s tim prigovorom. Jer, ne vidi se tako jednostavno u čovjeku Božja slika. 'Božja slika' u čovjeka nije ono što se dade fotografirati ili što bi se moglo vidjeti pukim pogledom kroz leću fotoaparata.’’ (Duh liturgije, 83.)

,,Jednoj od zbilja apsurdnih besmislica posljednjih desetljeća pribrajam i tu što se križ stavlja na stranu, da bi se oslobodio pogled prema svećeniku. Kome to smeta križ za euharistijskog slavlja? Je li svećenik važniji od Gospodina? Tu bi zabludu trebalo što je prije moguće ispraviti.’’ (Duh liturgije, 84.)

,,Kada s nekim govorimo, očito je da smo mu okrenuti licem. Isto tako, čitava liturgijska zajednica, svećenik i narod, trebala bi biti usmjerena u istom pravcu, okrećući se prema Bogu kome upućuje molitve i žrtve u zajedničkom činu trinitarnog bogoštovlja.’’ (Usp. Okretanje prema Gospodinu, 28.)

O stavu klanjanju u liturgiji:

,,Primiti Euharistiji znači staviti se u stav klanjanja prema onome kojega primamo… i samo u klanjanju može sazrijeti duboko i istinsko prihvaćanje’’ (Sacramentum Caritatis, 66) – citat sv. Augustina: ,,nitko pak neka ne blaguje to tijelo, ako mu se prije nije poklonio; griješili bismo ne klanjajući mu se’’ (Dominus est, 9.)

,,O uskoj povezanosti između adoracije i svete pričesti ovako sugestivno je govorio kardinal J. Ratzinger: 'Hraniti se njome… duhovni je događaj koji zahvaća čitavu ljudsku stvarnosti. Hraniti se njome znači klanjati joj se. Stoga se klanjanje… niti ne stavlja uz pričest: pričest dosiže svoju dubinu jedino kada je podržana i zahvaćena klanjanjem'.’’ (Dominus est, 37.)

,,Prignuti koljena u prisutnosti živoga Boga je neodgodivo.’’ (Dominus est, 38.)

,,Činjenica da svećenik uzima u svoje ruke Tijelo Gospodinovo ne samo da ga razlikuje od laika, nego ga mora potaknuti da bude svjestan da se nalazi pred mysterium tremendum i da djeluje u osobi Krista.’’ (Usp. Dominus est, 48.)

,,Mi ne uzlazimo više u veličinu događaja pričesti, nego vučemo dar Gospodinov dolje u redovitost slobodnog raspolaganja, u svakidašnjicu.’’ (Dominus est, 51.)

,,[Liturgijski čin klanjanja] je pravi čin, štoviše onaj koji je nutarnje nužan.’’ (Dominus est, 53.)

,,Ono [klečanje], kako vele, ne odgovara navodno našoj kulturi (kojoj to zapravo kulturi?). Kao, klečanje ne dolikuje odraslome čovjeku koji stupa pred Boga uspravno, ili kako pak ne dolikuje klečanje otkupljenome čovjeku koga je Krist učinio slobodnim te stoga više ne treba klečati… U stvari – kršćansko klečanje nije oblik nekakve inkulturacije u postojeće običaje, već posve suprotno, izražaj kršćanske kulture koja preobražava postojeću kulturu i to s nove, dublje spoznaje i iskustva samoga Boga. Klečanje ne dolazi ni iz koje kulture – ono dolazi iz Biblije i njezine spoznaje Boga.’’ (Duh liturgije, 181. – 182.)

,,Nemoguće je uopće razdvojiti duhovno značenje od tjelesnoga značenja same riječi proskynein… Gdje je klečanje puka vanjština, obični tjelesni čin, ono postaje besmisleno. Ali također, gdje netko pokušava svesti poklon na samo duhovnu sferu, a da ga se ne utijeli, ne činili tjelesnim, gasi se čin poklona jer čovjekovu biću ne odgovara samo duhovna protežnica… Koljena su Židove bila simbolom snage. Prigibanje koljena jest zato prigibanje naše snage pred živim Bogom, priznanje da sve što jesmo i što imamo, imamo od njega.’’ (Duh liturgije, 187. – 188.)

Latinski jezik:

,,Za njega se…može konstatirati da je baš tu 'jedan od najupadljivijih primjera kontrasta između onoga što kaže tekst Drugog vatikanskog sabora i načina na koji je primijenjen.’’ (Razgovor o vjeri, 113.)

,,Moguće je da nestanak zajedničkog liturgijskog jezika može poduprijeti centrifugalna nastojanja među različitim katoličkim krugovima.’’ (Razgovor o vjeri, 115.)

O kreativnosti i aktualnom sudjelovanju (SC 22):

,,Liturgija nije šou, predstava za koju su potrebni genijalni redatelji i talentirani glumci. Liturgija ne živi od simpatičnih 'iznenađenja', od toga da nekome 'omili', već od svečanog ponavljanja. Ne treba izražavati aktualnost i prolaznost, već otajstvo Svetoga. Mnogi su mislili i govorili da liturgija mora biti 'učinjena' od cijele zajednice, da bi bila doista njezina. Takav pogled je doveo do mjerenja 'uspjeha' terminima uspješne spektakularnosti, zabave. Na ovaj način izgubila se liturgijska vlastitost koja ne proizlazi iz onoga što mi činimo već iz činjenice da se ovdje događa Nešto što mi zajedno ne možemo učiniti. U liturgiji djeluje sila, moć koji ni cijela Crkva ne može dati. Ono što se ovdje manifestira u potpunosti je Drugačije od onoga što po zajednici (koja, dakle, nije gospodarica nego sluškinja, puko sredstvo) dolazi do nas.’’ (Razgovor o vjeri, 118.)

,,[Aktivno sudjelovanje] je sveti koncept koji je pak u post-koncilskim interpretacijama brzo doživio fatalno suženje. Dobija se dojam da je 'aktivno sudjelovanje' samo ondje gdje je prisutna i vanjska, vidljiva aktivnost: govori, riječi, pjesme, homilije, čitanja, rukovanja… Ali zaboravilo se da Koncil u aktivno sudjelovanje ubraja i tišinu koja dopušta istinsko duboko sudjelovanje, osobno, usredotočujući se na unutarnje osluškivanje Gospodnje Riječi. Danas od ove tišine nije ostalo u određenim obredima ni traga.’’ (Razgovor o vjeri, 118.-119.)

,,Za liturgiju ništa nije štetnije od neprestanog činjenja, maherstva, makar se činilo da se radi o zbiljskoj obnovi.’’ (Duh liturgije, 84.)

,,Nažalost, riječ [djelatno sudjelovanje] je veoma brzo shvaćena u jednom posve izvanjskome smislu te se iz toga izveo zaključak o potrebi da svatko ponešto u crkvi čini i radi, da što je moguće veći broj vjernika i što je moguće češće moraju biti u akciji, vidljivoj svima.’’ (Duh liturgije, 169.)

,,Potrebno je jasno posvijestiti i dati do znanja da su ovdje vanjske radnje od drugorazrednoga značenja… Tko je to shvatio, lako će uvidjeti da više nije bitan pogled usmjeren u svećenika ili promatranje onoga što on čini, nego je zapravo bit u tome, da zajednički gledamo u Gospodina i idemo njemu ususret.’’ (Duh liturgije, 172.)

,,Pri sadašnjoj uredbi davanjem mira često nastaje veliko komešanje i nemir u zajednici, u koji se potom zna neposredno sručiti poziv da gledamo u Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta. Ako u jednome trenutku tišine svi zbilja usmjeruju oči srca u Jaganjca, onda to može postati vrijeme blagoslovljene šutnje. I nakon primanja pričesti predviđene su dvije tihe zahvalne molitve svećenika koje i vjernici na svoj način mogu i trebaju su-moliti.’’ (Duh liturgije, 208. – 209.)

,,Uopće kreativnost ne može biti nikakva autentična kategorija u liturgiji. Inače je ta riječ izrasla na tlu marksističkog svjetonazora. Kreativnost znači da čovjek u jednome po sebi besmislenu, snagom slijepe evolucije nastalu svijetu u ovome trenutku stvarateljski oblikuje i stvara neki novi i bolji svijet. U suvremenim teorijama umjetnosti time se misli na nihilistički oblik stvarateljstva: Umjetnost ne smije ništa oponašati, ništa kopirati. Umjetničko stvarateljstvo je slobodna čovjekova vladavina koja se ne veže niti obvezuje ni na kakva mjerila, ni na kakve ciljeve, niti ju je moguće podvrgnuti bilo kakvu pitanju spram smisla… Liturgija ne živi od ideja ili intuicija pojedinaca ili bilo kakvih grupa koje nešto planiraju ili 'kreiraju'. Ona je posvemašnja suprotnost i opreka, ona je Božji u-pad u naš svijet, i taj Božji u-pad zbilja oslobađa.’’ (Duh liturgije, 165. – 166.)

O arheologizmu:

,,Problematiku većeg dijela suvremene liturgijske znanosti vidim upravo u tome što bi ona htjela priznati samo staro kao izvorno te time onda i mjerodavnim. Ta ista znanost smatra da je otpad od izvornoga sve potonje što se razvijalo u srednjem vijeku te poslije Tridentskoga sabora. Tako se dolazi do problematičnih rekonstrukcijama najstarijega, do nestalnih mjerila te time do stalno novih prijedloga spram liturgijskoga oblikovanja koja u konačnici rastaču živo tkivo izrasle liturgije.’’ (Duh liturgije, 82.)

,,Jungmann je stoga kušao zapadno poimanje liturgije sažeti u riječi o 'postaloj, nastaloj liturgiji' da bi time naznačio kako se to nastajanje i dalje nastavlja – u organskome rastu, ali ne kao samosvojno činjenje.’’ (Duh liturgije, 163.)

O glazbi – gregorijanskom koralu:

,,Mnogi liturgičari ostavili su po strani to blago, proglašujući ga 'dostupnim za manjinu'. Ostavili su ga po strani u ime toga da 'svi u svakome trenutku trebaju sve shvatiti' u postkoncilskoj liturgiji. Dakle, ne više 'sveta glazba' – u krajnjem slučaju ostavljena za svečane prigode, u katedralama – već samo 'glazba za upotrebu', pjesmice, lagane melodije, tekuće stvari.’’ (Razgovor o vjeri, 119.)

,,Udaljivanje i u teoriji i u praksi od Koncila 'po kojem je, nadasve, sama sveta glazba liturgija, a ne običan sporedni ures… 'Napuštanje ljepote', pokazalo se, što činjenice dokazuju, kao razlog 'pastoralnog poraza'.’’ (Razgovor o vjeri, 119.)

,,Postalo je shvatljivo strašno osiromašnje koje se događa tamo gdje se odbaci ljepota a prihvati se samo korisnost. Iskustvo je pokazalo da svodljivost na kategoriju 'razumljivo za sve' nije doprinijela boljem shvaćanju, otvorenosti, već samo osiromašenju liturgije. 'Jednostavna liturgija' ne znači da je jadna, jeftina. Postoji jednostavnost koja dolazi od banalnog, ali i ona koja proizlazi iz duhovnog, kulturnog, povijesnog bogatstva. I ovdje je na stranu stavljena velika glazba Crkve u ime 'aktivnog sudjelovanja'. Ali ovo 'sudjelovanje', ne može li označavati i poimanje duhom, osjetilima? Uistinu, nema li neke 'aktivnosti' i u slušanju, naslućivanju, ganuću? Nije li to umanjenje čovjeka, njegovo svođenje samo na usmeno izražavanje, a znamo da je sve ono što je u nama razumski svjesno i izbija na površinu samo vrh ledenoga brijega, s obzirom na našu podsvijest. Pitati se ovo pitanje ne znači suprotstavljati se tomu da pjeva cijeli narod, suprotstaviti se 'glazbi za uporabu'. To naprotiv znači suprotstaviti se isključivosti koja nije opravdana ni od Koncila a ni od pastoralnih potreba.’’ (Razgovor o vjeri, 119.-120.)

,,Crkva koja se opredjeljuje samo za tekuću glazbu pada u nesposobnost i postaje sama nesposobna. Crkva mora biti i 'grad slave', mjesto na kojem su skupljeni i Božjem umu prineseni najdublji glasovi čovječanstva. Crkva se ne može zadovoljiti samo onim što je obično, što je u svakidašnjoj uporabi. Mora razbuditi glas svemira, dajući hvalu Stvoritelju i otkrivajući samom svemiru njegovu veličinu, čineći ga lijepim, naseljivim, čovječnim.’’ (Razgovor o vjeri, 120.)

O umjetnosti:

,,Jedina, prava obrana kršćanstva temelji se na dva argumenta: sveci, koje je Crkva proglasila, i umjetnost, koja je isklijala u njezinu naručju. Gospodin je shvatljiv u veličanstvu svetosti i u umjetnosti koja se razvija u vjerničkoj zajednici, više nego u domišljatim izrekama koje je razvila apologetika kako bi rasvijetlila tamne strane kojima nažalost obiluju ljudski događaji u Crkvi. Ako Crkva treba nastaviti obraćati, dakle humanizirati svijet, kako se u svojoj liturgiji može odreći ljepote koja je na neraspletiv način sjedinjena s ljubavlju, a ujedno i sa slavom uskrsnuća? Ne, kršćani se ne trebaju olako zadovoljiti, već od svoje Crkve trebaju stvarati dom lijepoga – dakle istinskog – bez kojeg svijet postaje prvi krug pakla.’’ (Razgovor o vjeri, 121.)

,,Teolog koji ne voli umjetnost, pjesništvo, glazbu, prirodu, može biti opasan. Sljepoća i gluhoća prema lijepom nisu nipošto sekundarne. To se nužno odražava i u njegovoj teologiji.’’ (Razgovor o vjeri, 121.)

,,Aktualna se kultura odvratila od vjere i pošla posve drugima putem tako da je vjera potražila pribježište ili u historicizmu, oponašanju prošloga, ili je kušala prilagoditi se, ili se pak izgubila u rezignaciji i kulturnoj apstinenciji, što je onda opetovano vodilo do novoga ikonoklazma, koji se počesto tumačio čak i kao sami nalog Drugog vatikanskog sabora. Ikonoborstvo, kojega prve naznake sežu u Njemačku dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća, uklonilo je mnogo toga nedostojnoga i kiča, ali je u konačnici iza sebe ostavilo pustoš i prazninu, koje bijedu i siromaštvo u međuvremenu svi veoma zorno i bolno osjećamo.’’ (Duh liturgije, 129.)

,,Umjetnost postaje eksperimentiranjem sa samostvorenim svjetovima, prazna 'kreativnost', koja više ne zapaža Duha Stvoritelja – Spiritum Creatorem.’’ (Duh liturgije, 130.)

,,Danas se, nakon kulturne revolucije posljednjih desetljeća, nalazimo pred novim izazovom koji nije ništa slabiji od ona tri krizna vremena s kojima smo se upravo susreli u našoj povijesnoj skici, naime, s gnostičkom kušnjom, krizom jeseni srednjega vijeka i početka novoga doba, te krizom s početka našega stoljeća koja je dala zamaha još radikalnijim pitanjima sadašnjosti.’’ (Duh liturgije, 145.)

,,'Rock' je, za razliku od toga, izražaj nagonskih strasti koje su u rock-festivalima poprimile kultni karakter, karakter protukulta kršćanskome kultu. Taj protukult oslobađa takoreći sam po sebi čovjeka u doživljaju mase i ritmičkom trešnjom, bukom i svjetlosnim efektima, omogućuje da sudionik u ekstatičkome kidanju vlastitih granica potone doslovce u nesputanim silama svemira.’’ (Duh liturgije, 146.)

O tihim svećenikovim molitvama:

,,Tihe svećenikove molitve pozivaju ga na poosobljivanje vlastitoga poslanja i uloge, poziv je to da se on cijelim svojim ja preda Gospodinu. One su istodobno i izvrstan način da se svi i posve osobno ali i u posvemašnjemu zajedništvu zapute ususret Gospodinu. Broj tih svećenikovih molitava nakon liturgijske obnove bitno je smanjen, ali Bogu hvala, još ih ima i treba ih biti.’’ (Duh liturgije, 208.)

,,Na zaprepaštenje mnogih liturgičara ja sam još god. 1978. jednom zgodom rekao da se nipošto ne mora cijeli Kanon – euharistijska molitva – moliti glasno. Ja bih to nakon svih razmišljanja još jednom ovdje izričito ponovio s nadom da će se naći nakon dvadeset godine više razumijevanja za tu moju tezu.’’ (Duh liturgije, 209.)

O važnosti izvanliturgijske pobožnosti:

,,Euharistija je središte našeg vjerskog života. Ali da bi bila to središte u potpunosti, potrebna joj je cjelina u kojoj će živjeti. Sva ispitavanja liturgijske reforme pokazuju da pastoralna inzistiranja samo na Misi dovode do njezina omalovažavanja, kao da je smještena u prazno; nije pripravljena niti ju se prati kao druge liturgijske čine. Euharistija pretpostavlja ostale sakramente i na njih upućuje. Ali Euharistija pretpostavlja i molitvu u obitelji, kao i zajedničku izvanliturgijsku molitvu.’’ (Razgovor o vjeri, 125.)

,,Pučka je pobožnost humus, ono hranjivo tlo, bez koga liturgija ne može uspijevati. Nažalost, ta je pobožnost u dijelovima liturgijskoga pokreta te u reforma iza Sabora višestruko prezrena ili pak pogažena. Namjesto toga mi je moramo zavoljeti, a prema potrebi pročišćavati i usmjeravati, te je prihvaćati uvijek s velikim počitanjem kao prihvat vjere u srcima naroda, pa čak i onda kad nam se pokazuje stranom ili neobičnom. Pučka je pobožnost sigurno, jamstveno nutarnje ukorijenjene vjere. Gdje se ona osuši, racionalizam i sektaštvo imaju lak plijen.’’ (Duh liturgije, 198.)

Preuzeto sa: www.super-hanc-petram.blogspot.com