Papa (lat. otac, tata) naziv je za poglavara Katoličke Crkve i Svete Stolice, subjekt crkvene jurisdikcije i poglavar suverene Države Vatikan, najmanje države na svijetu.
Vrijeme koje papa provede na čelu Crkve naziva se pontifikatom, a njegovo prijestolje Apostolska Stolica (lat. Cathedra Petri). Od 1871. godine, papinska Apostolska palača nalazi se na Trgu Sv. Petra uz Vatikansku baziliku, dok je papinska katedrala Bazilika Sv. Ivana Lateranskog. Papinska palača do 1870. bila je današnja palača predsjednika Italije – Kvirinal. Okupacijom Papinske Države od strane Italije, Papa je izgubio navedenu palaču.

Povijest naziva

Sam se naziv papa je počasni naziv rimskog biskupa. Prema katoličkoj tradiciji papa je nasljednik apostola Petra, koji je bio prvi rimski biskup i najvjerojatnije 64. ili 67. godine umro mučeničkom smrću u Rimu.
U Prvoj poslanici rimskog biskupa Klementa iz 98. godine Korinćanima rimski biskup zahtijeva vraćanje odbjeglih prezbitera, a u vezi s mučeničkom smrću Petra i Pavla u Rimu.
U povijesti Rimokatoličke crkve samo ime papa se pojavljuje na nadgrobnom spomeniku Marcelina (†304.) a prvi se "papom" službeno naziva rimski biskup Siricije (385. – 399.), dok sam naziv "papa" za sve rimske biskupe uvodi papa Grgur I. Veliki (590. – 604.). Osim što rimski biskupi nose naziv papa, u povijesti je poznato više titula rimskog biskupa. Pa se tako, primjerice, papa Grgur I. Veliki nazvao Servus servorum Dei (hrv. Sluga slugu Božjih). Danas se rabi i naziv Summus Pontifex (Vrhovni svećenik).

Do vremena pape Grgura I. Velikog, rimski se biskupi označavaju titulom Pontifex Maximus, koju je uveo papa Lav I. Veliki (440. – 461.), a čije ime potječe iz razdoblja rane Rimske Republike. Titulu Pontifexa Maximusa, Vrhovnog svećenika, nosili su rimski carevi sve do vremena suosnivača jedinstvene Crkve cara Gracijana (375.), koji se pod utjecajem sv. Ambrozija Milanskog, tijekom arijanskog sukoba, odbija nazvati Pontifexom Maximusom.

Bilo je više papa koji su bili prognani iz Rima i umrli u progonstvu. Pape su napustile Rim i obitavali u Avignonu u Francuskoj od 1305. do 1377. godine.

Vrijeme trajanja pontifikata papa također je vrlo različito. Najkraći pontifikat imao je Stjepan (II.), koji je 752. godine izabran za papu, ali je poslije tri dana umro bez biskupskoga ređenja te se ne nalazi na popisu papa. Posljednji papa s kratkim pontifikatom (samo 33 dana) bio je papa Ivan Pavao I., prethodnik Ivana Pavla II. Za svetog Petra obično se drži da je upravljao Crkvom 37 godina, a papa Ivan Pavao II. više od 26 godina.

Biti biskup Rima bila je vrlo zahtjevna pozicija, o čemu govori i slučaj pape Formoza (891. – 896.), koji je tijekom svojeg pontifikata stekao veliki broj neprijatelja, pa su nakon njegove smrti bili iskopani njegovi posmrtni ostaci i bilo mu je suđeno za brojne grijehe koje je počinio. Proglašen je krivim i odsječena su mu tri prsta i zakopan je u običan grob. Međutim, ubrzo je bio ponovno otkopan i bačen u rijeku Tiber.

U povijesti pontifikata bilo je mnogo interesantnih ljudi. Tako je, primjerice papa Celestin V. (1294.), krsnog imena Pietro del Morrone, bio pustinjak poznat po svojoj pomoći siromašnima. Bio je toliko skroman da je čak i živio u maloj špilji. Kardinali izbornici bili su toliko ganuti tom njegovom žrtvom da su ga dugo vremena nagovarali da se prihvati papinstva, što je na kraju i učinio ali je kao papa proživio samo 6 mjeseci. Za razliku od njega Španjolac, papa Aleksandar VI., svjetovnog imena Rodrigo de Borgia bio je bogati vinogradar koji je kupio prijestolje, a živio vrlo poročno. Po njegovoj smrti, tijelo je bilo danima nepokopano. Još jedan među poznatijim papama bio je i Lav X. (1513. – 1521.), koji je ekskomunicirao Martina Luthera.

Jedan od kurioziteta u povijesti papa je i takozvano proročanstvo Svetog Malahija po kojem će posljednji papa nositi ime Petar II., a bit će 277. papa.

Službeni naslovi Pape

•    Biskup Grada Rima,
•    Vikar Isusa Krista,
•    Nasljednik Apostolskog Prvaka
•    Summus Pontifex - Prvosvećenik, vrhovni poglavar cijele Crkve
•    Zapadni patrijarh (papa Benedikt XVI. ne upotrebljava više ovaj naslov),
•    Primas Italije,
•    Nadbiskup i metropolit Rimske crkvene pokrajine
•    Suveren države Vatikan
•    Servus Servorum Dei (Sluga slugu Božjih)

Papinska obilježja i simboli

•    Papinska tijara ili Triregnum – stilizirana biskupska kapa, okrunjena s tri krune. Posljednja trojica papa odbila su biti krunjena, već su na svečanoj inauguraciji (ustoličenju) nosili običnu biskupsku kapu - mitru. Krunu je prodao po savjetu nekih biskupa papa Pavao VI. i od tog novca izgradio naselje na periferiji Rima za beskućnike.

•    Papinski štap – za razliku od običnih biskupa, papa ne koristi biskupski štap već papinski štap sa trostrukim križem na vrhu. On tekođer predsatvlja papinu trostuku vlast. Često se koristi i štap sa običnim križem na vrhu. Papa se ne služi biskupskim štapom jer je Sv. Petar, prvi Rimski biskup svoj štap poslao Sv. Euhariju, prvom biskupu Triera, da njome uskrisi mrtvaca, kako svjedoči i v. Toma Akvinski.
•    Ključevi Kraljevstva Nebeskog – slika dva ukrštena ključa, zlatnog i srebrnog, spojenih crvenih konopcem (prema Matej 16:19, Kristova izjava o Petrovom autoritetu: "Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima."
Simbolizira dvije nadležnosti Crkve, nad Zemljom i Nebom. Srebrni ključ simbolizira moć vezivanja i razvezivanja na Zemlji, a zlatni na Nebu.
•    Papinski prsten (Ribarev prsten) (lat. anulus piscatoris) – zlatni prsten sa slikom Svetog Petra u čamcu, koji baca mrežu, s imenom pape koji ga nosi. Prsten se prvi put spominje 1265. godine u pismu pape Klementa IV. svom nećaku, gdje se govori da su pape običavale ovjeravati javne obrasce s oko vrata obješenom papinskom Bulom, a osobna pisma sa »…žigom Ribara«. Prsten na ruku novoizabranog pape stavlja, a po smrti i skida dekan Kardinalskog zbora, koji ga razbija čekićem, što označava i sam čin svršetka pontifikata umrlog pape.
•    Palij - je bijela vrpca koja se stavlja novoizabranom papi prilikom ustoličenja. Na njoj se nalaze šest crveno izvezenih križeva, a predstavlja težinu službe koju na sebe preuzima novoizabrani papa.
•    Umbracullum – baldahin, ( svod od tkanine ili platna nad prijestoljem, nosiljkom), ukrašen crvenim i zlatnim prugama. Prvi ga je rabio papa Aleksandar VI. Do tada ga je nosio čovjek koji je stajao iza pape i uvijek je  označen grbom dekana Kardinalskog zbora i starim grbom Papinske Države.
•    Papinski grb – prikazuje već objašnjene ključeve iznad kojima se nalazi oslikani štit nad kojim je postavljena srebrna tijara s tri zlatne krune i crvenim trakama (infulama) koje vise sa zadnje strane štita. 
•    Sedia gestatoria – papinska nosiljka, nošena od dvanaset muškaraca u crvenim uniformama. Upotrebljava se u procesiji nakon izbora novog pape. Novoizabrani papa je nošen u toj nosiljci od Sikstinske kapele do crkve Svetog Petra, gdje se održava krunjenje novog Pape. Ovu tradiciju prekinuo je papa Ivan Pavao I., no nikada nije ukinuta službeno.


Papinsko ruho


Papa kao Vrhovni svećenik sveopće Crkve ima vrlo bogato liturgijsko ruho:

1.    Tiara – trostruka kruna kao simbol Presvetog Trojstva ili trostruke papinske vlasti – zakonodavne, izvršne i sudske, ali i znak triju slojeva kraljevstva Božjega - vjernici na zemlji, duše u čistilištu i blaženi na nebu. Tri malene zlatne krune simboliziraju i Papino sveopće biskupstvo, njegovu vrhovnu vlast glede jurisdikcije i svjetovnu moć.  Nastala je od kape koja se zvala camelaucum ili fhrygium, te corona. Bonifacije VIII. dodao je jednostrukoj kruni drugu krunu u znak svjetovne vlasti, dok napokon kasnije nije pridošla i treća kruna.
2.    Mitra, infula – kapa sa dva šiljka naprijed i iza, sa dvije trake koje padaju niz leđa. Označuje učiteljsku vlast biskupovu. Papa, kao i biskup, nosi tri tipa mitre. Mitra simplex izrađena je od svile samo bijele boje, a dependence na dnu imaju samo crvene rese. Mitra auriphrygiata je izrađena od zlatnog brokata i nema nikakvog drugog uresa. Mitra pretiosa  bogato je ukrašena vezivom, dragim kamenjem, srebrom i zlatom. Ona označava „kacigu spasenja protiv navala svih neprijatelja vjere.“
3.    Submitrale ( kalota, „Soli Deo“ ) – bijela kapica koja Papa uvijek nosi, osim prilikom Kanona u Misi.
4.    Pod kazulom Papa ima pravo nositi dalmatiku i tunicelu jer Papinska služba kao služba Rimskog biskupa sadržava sve crkvene službe.
5.    Subcintorium ( balteus ) – ostatak gornjeg ukrašenog pojasa koji se nekad nosio nad cingulom da drži krajeve štole. Ima simboliku mača o pojasu. Izgleda kao manipul, a nosi se sa lijeve strane na cingulu. Nosi ga samo Papa.
6.    Pektoral ( prsni križ, pectus = prsa ) – zlatni križ koji visi o zlatnom lancu, a stavlja ga oko vrata. Označuje Papinu svećeničku službu.
7.    Palij – bijela vrpca od vune koja se nosi iznad kazule ( misnice ), a ukrašena je sa crvenim križevima. Označava težinu službe Rimskog biskupa.
8.    Papinski prsten – Papinski prsten se naziva ribarski prsten ( annulus piscatoris ).
9.    Rukavice – slične biskupskima, znače da Svetu Žrtvu prikazuje čistim srcem.
10.    Papinski štap – označava pastirsku vlast Pape nad sveopćom Crkvom, ravnoga vrha i sa križem na vrhu na kojemu je raspeti Krist. Papinski štap može biti i trokriž, a simbolika mu je ista kao i tijari.
11.    Papinske cipele – cipele crvene boje koje simboliziraju da je na krvi brojnih mučenika izgrađena Crkva, te da su apostoli propovijedanjem raširili kršćansku vjeru.
12.    Sandale – znače da Evanđelje mora spremno naviještati, te Papa kao biskup Rima nosi grimizne sandale s utkanim zlatnim križem.
13.    Fanon – posebni odjevni predmet Pape, praktički je to humeral iznad misnice ( kazule ).
14.    Cappa magna – plašt kojim se služi Papa u svečanim prilikama, izuzetno dugačak i crvene boje. Koriste ga i kardinali i biskupi u svojoj boji.
15.    Mozzeta – ogrtač sa sasvim malim naglavkom, koji se na prsima zatvara nizom puceta, crvene boje.
16.    Gremiale – pokrivalo za Papino krilo kod Glorie ( Slave ) i Credo ( Vjerovanja ), te kod podjeljivanja svetih redova ili posvete crkve. Namjena mu je štititi svečano Papino pontifikalno odijelo. Isto koriste i biskupi pri pontifikalnim misama.

Nadbiskup metropolit također nosi u određene dane palij. To je znak njegove časti. Sastavljen je od vunene vrpce, bijele boje, sa šest utkanih crnih križeva. Palij podjeljuje Papa.
Pred nadbiskupom se također može nositi i nadbiskupski križ koji se nosi okrenut prema metropolitu, a naslijeduje onaj križ koji se nosi pred papom.

Izbor novog pape

Vijeće kardinala koje se sastaje radi izbora pape naziva se konklava. Pojam označava i zatvorene prostorije u kojima se vrši taj izbor. Riječ dolazi od latinskog conclave - soba koja se može zaključa.

Za razliku od svih ostalih papa, prvi papa Sveti Petar je bio izabran od samoga Isusa Krista da predvodi Crkvu. Prema nekim zapisima, prve su pape, sve do pape Bonifacija II. (530. – 532.), birali sami svoje nasljednike. Kada je rimski car Konstantin I. Veliki priznao kršćanstvo kao glavnu religiju Rimskog Carstva, i carevi počinju miješati u izbor pape.

Papa Bonifacije III. (607.) uvodi pravilo da se izbornici se smiju sastati za izbor novog pape tek tri dana nakon pokopa starog pape. A na sinodu 769. godine je izglasovano da papa može biti samo svećenik ili đakon, a ljudima izvan svećenstva je zabranjeno sudjelovanje u izboru. To pravilo je uzrokovalo veliko negodovanje pa je papa Nikola I. Veliki (857. – 867.) 862. godine vratio pravo sudjelovanja na izboru rimskim vlastelinima.

Za najveću promjenu u načinu izbora pape tog razdoblja zaslužan je papa Nikola II. (1058. – 1061.), koji je odredio da se prilikom izbora novog pape kardinali moraju najprije odlučiti o mogućim kandidatima. On je odlučio i da se izbori mogu održati bilo gdje, ukoliko to nije moguće u Rimu.

Na X. ekumenskom sinodu 1139. godine, za cjelokupni izbor pape ovlašteni su isključivo kardinali, a tijekom pontifikata pape Aleksandra III. je odlučeno da se novi papa bira dvotrećinskom većinom.

Tijekom raznih i mnogobrojnih pontifikata u povijesti Crkve, bilo je u izboru pape mnogo promjena pravila izbora. Međutim, posljednja pravila je dopunio i dogradio papa Ivan Pavao II.

U važećoj Konstituciji "Universi dominici gregis" iz 1996. godine pravo izbora pape pripada Kardinalskom zboru, izuzimajući one kardinale koji na dan smrti pape navršavaju 80. godinu. Papa Benedikt XVI. svojim motuproprijem "De aliquibus mutationibus" iz 2007. izmijenio je pravila izbora pape, te od tada vrijede nova izborna pravila.

Politička uloga Pape

Iako napredna kristijanizacija Rimskog Carstva u 4. stoljeću nije omogućila biskupima posjedovanje vlasti nad državom, postupno slabljenje carske moći tijekom V. stoljeća učvršćuje papu kao najvišeg carskog službenika u Rimu, dok biskupi sve više počinju određivati javni život u drugim gradovima zapadnog Rimskog Carstva.

Ta pojava sudjelovanja pape u političkim događajima, najbolje je povijesno pokazana sudjelovanjem pape Lava I. Velikog u pregovoriuma sa hunskim vođom Atilom 452. godine kada je papa spasio Rim od razaranja.

S vremenom utjecaj pape na svjetovni život raste i 756. godine nakon drugog franačko-langobardskog rata franački vladar Pipin Mali daje papi teritorije osvojene od langobardskog vladara Aistufla, što čini osnovu za stvaranje buduće Papinske Države koja se još naziva Patrimonium Sancti Petri.

U cilju jačanja svog političkog položaja, papa Lav III. kruni Karla Velikog za rimskog cara, što vodi ka stvaranju budućeg Svetog Rimskog Carstva njemačke narodnosti.

Otada papa krune sve vladare Svetog rimskog Carstva, sve do cara Karla V.. Kasnije je papa Pio VII. prisustvovao Napoleonovoj krunidbi, kada se car sam okrunio.

Tijekom talijanskog Risorgimenta 11. rujna 1870. godine, Papinska Država, nakon povlačenja francuskih postrojbi iz Rima zbog francusko-pruskog rata, zajedno s Rimom je okupirana od strane Kraljevine Italije. Papa ostaje u Vatikanu i njegov položaj je oktroirano i zakonski jednostrano određen od strane Kraljevine Italije u svibnju 1871. godine, čime Vatikan, bazilika sv. Ivana Lateranskog i papinska ljetna rezidencija Castel Gandolfo ostaju u posjedu pape i u kojim mu je zajamčen suverenitet.

Papa Pio IX., kao i njegovi nasljednici na Apostolskoj stolici, Lav VIII. i Pio X.,u želji za ponovnom uspostavom Papinske Države, odbijaju priznati talijansku okupaciju, a on se sam označava »zatočenikom u Vatikanu«.

Prvim Vatikanskim koncilom iz 18. srpnja 1870. godine dogmom o nepogrješivosti pape raste crkvena i politička moć pape ali i učvršćuje se položaj pape kao moralne vertikale suvremenog svijeta.

Govoreći o političkoj ulozi pape, kroz povijest pape su na različite načine i oblike gradile svoju ulogu u političkom životu tijekom svojeg pontifikata. Tako su pape renesansnog razdoblja, kao što je papa Aleksandar VI., političar i papa Julije II., odličan zapovjednik i državnik, svoju političku ulogu najviše gradili kao kršćanski vladari, koji su osim svoje crkvene moći, posjedovali i svjetovnu moć.

Pape, kao što su Grgur VII. i Aleksandar III., su pak svoju političku moć i ovlasti zasnivali na svojem utjecaju kao duhovni poglavari (Supremus Pontifex) Svetog rimskog Carstva. Svoju moć osobito su pokazali tijekom papinske inkvizicije i križarskih ratova.

Neki od najpoznatijih primjera papinskog političkog utjecaja tijekom povijesti ogledaju se u odlukama kao što su:

•    Bula Inter Caeteras iz 1493. godine – sporazum iz Tordesillasa, kojim se vrši podjela novog svijeta između Španjolaca i Portugalaca,
•    Bula Regnans in Excelsis iz 1570. godine – odluka pape Pija V. koja izopćuje englesku kraljicu Elizabetu I., ali i njenje nasljednike, iz Crkve.
•    Bula Inter Gravissimas iz 1582. godine – odluka pape Grgura XIII. o uvođenju gregorijanskog kalendara za računanje vremena u cijelom svijetu.

Osim ovih primjera, svjetski je poznata politička uloga Ivana XXIII. u rješavanju Kubanske krize koja je prijetila svjetskim sukobom između SAD i SSSR. Papa je tada imao ulogu svojevrsnog mirovnog posrednika a objavio je i encikliku „Pacem in terris“ ( „Mir na zemlji“ ). I papa Ivan Pavao II. svojim brojnim apelima sudjelovao je u rješavanju međunarodnih kriza ( pr. Jugoslavija, Ruanda ). Papa Benedikt XVI. također ima važnu ulogu u pozivanju na mir u svijetu svojim apelima i nagovorima.

Crkveni nauk o papi

Rimski biskup je opći pastir cijele Crkve jer je Isus Krist kazao svetom Petru, prvom papi: "Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, dat ću ti ključeve kraljevstva nebeskog i sve što svežeš na zemlji bit će svezano i na nebu i sve što odvežeš na zemlji bit će odvezano i na nebu." I još mu je kazao: "Pasi moje janjce, pasi moje ovce".

Papu još se naziva rimskim prvosvećenikom, nasljednik je Svetog Petra na rimskoj Stolici, namjesnik Isusa Krista na zemlji i vidljiva glava Crkve. Rimski prvosvećenik je nasljednik svetoga Petra, jer je sveti Petar u svojoj osobi sjedinio dostojanstvo rimskog biskupa i glave Crkve. On je po božanskoj providnosti izabrao Rim za svoje sjedište, pa je tamo i umro. Prema tome, tko god je izabran za rimskoga biskupa nasljednik je čitave njegove vlasti. Rimski biskup je Namjesnik Isusa Krista, jer ga zastupa na zemlji i jer u njegovo ime vlada Crkvom.

Rimski biskup je vidljiva glava Crkve zato što on njom upravlja vidljivo po ovlastima samog Isusa Krista, koji je nevidljiva glava Crkve. Papino je dostojanstvo najviše dostojanstvo na zemlji pa ima najvišu i neposrednu vlast nad svim i pojedinim pastirima i vjernicima.

Papa ne može pogriješiti, ili bolje: on je nepogrešiv u definicijama koje se odnose na vjeru i ćudoređe. On je nepogrešiv zbog obećanja Isusa Krista i zbog neprestane pomoći Duha Svetoga. Papa je nepogrešiv samo onda, kad kao pastir i učitelj svih kršćana svojom najvišom apostolskom vlašću definira nauk vjere i ćudoređa, koji obvezuje svu Crkvu.

Tko ne vjeruje u svečane papine definicije, ili u njih samo sumnja, taj griješi protiv vjere, pa ako u toj nevjeri otvrdne nije više katolik nego krivovjerac. Bog je dao papi nepogrešivost da bismo svi bili sigurni u istinitost crkvenog naučavanja. Papinu nepogrešivost definirala je Crkva na I. Vatikanskom saboru i ako bi se tkogod pokušao suprotstaviti toj definiciji, on bi time upao u krivovjerje i bio bi izopćen.

Definicijom papine nepogrešivosti Crkva nije ustanovila neku novu vjersku istinu, nego je samo definirala papinu nepogrešivost da bi se suprotstavila novim zabludama. No papina nepogrešivost sadržana je već u Svetom pismu i Predaji, ona je istina koju nam je objavio Bog pa je treba smatrati dogmom ili člankom vjere.

Stoga, svaki katolik mora priznavati papu za oca, pastira i sveopćeg učitelja i s njime biti sjedinjen dušom i srcem, te moliti za njega da ga Gospodin čuva i vodi na njegovoj službi.

Pripremio: Josip Tomić, mag. theol.