Bogoslužje stacija u Rimu tjekom korizme i osmine UskrsaTko se za vrijeme korizme i uskrsne osmine nađe u Vječnom gradu, ima mogućnost upoznati jedan stari liturgijski običaj koji ima svoje korijene u prvim kršćanskim stoljećima: „missa stationalis", rimsko bogoslužje postaja – stacija. U najranija vremena okupljali su se kršćani Rima u određenim kućama Božjim na molitvu i na svečanu procesiju kod koje su pjevane litanije svih svetih. Ovaj način okupljanja se nazivao „statio", a  crkve u kojima se događalo to okupljanje su se nazivale crkve-postaje. „Riječ 'statio' potječe iz rimskog vojnog jezika, a znači isto što i straža ili stražarsko mjesto. Kao što je straža u vojsci vezana uz jedno određeno mjesto zahtijevala strogu disciplinu i savjesno ispunjavanje, tako su i bogoslužja stacija  bila  jedna vrsta bdijenja Crkve, kod koje su kršćani razmišljali o glavnoj zadaći, a to je da služe vrhovnom Gospodaru, odlažući sve svjetske brige i zadaće i posvećujući se razmišljanju o božanskim tajnama." Tako piše  povjesničar Paolo Salviucci o nastanku samog pojma. I Crkveni pisac Tertulijan potvrđuje izvođenje ove riječi iz vojničkog života. On piše, u svom spisu „De oratione" da su okupljanja vjernika nazvana prema vojničkom  izrazu „statio", jer su kršćani vojnici Božji. I formulacije u molitvama  na tim stacijama ukazuju na „vojno" značenje. Tako, kad papa kod prve korizmene stacije  ide iz crkve svete Anastazije na Aventinu prema crkvi svete Sabine, u dnevnoj molitvi u Gregorijanskom sakramentariju i Rimskom misalu spominju se „vježbe u kršćanskom vojevanju." Treba se prisjetiti da  riječ „statio" ne dolazi od riječi „stare - stajati",  nego od „statuere - biti čvrst". Stacije su se održavale  u određene dane, „statutis diebus",  već unaprijed određene, kao i mjesta. Bogoslužja stacija  su vrijedila kao „vanjski znak jedinstva svih rimskih gradskih zajednica sa njihovim biskupom, nakon što je nastupila podjela na lokalne zajednice zbog povećanog…

Sveta Misa je nekrvna žrtva Novoga i Vječnoga Saveza u kojoj se Gospodin naš Isus Krist pod prilikama kruha i vina neprestano prikazuje svom Nebeskom Ocu i tako će biti do konca svijeta. Prva Sveta Misa je bila na Posljednjoj večeri i to je bila nekrvna žrtva kojom je Gospodin Isus Krist pretkazao krvnu žrtvu koju je na Veliki petak prikazao na drvu križa kada je soje vlastito Tijelo i Krv predao za naše otkupljenje.Euharistija je sakrament u kojem se po divnoj pretvorbi čitave biti kruha u tijelo Isusa Krista i vina u njegovu dragocjenu krv nalazi pravo, stvarno i bitno Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo samog Isusa Krista našeg Gospodina pod prilikama kruha i vina da bi bio naša duhovna hrana.Tvar sakramenta euharistije je ista kojom se služio Isus Krist, a to je kruh od žita i vino od trsa.Oblik sakramenta euharistije sastoji se u riječima koje je izgovorio Isus Krist - "ovo je tijelo moje", "ovo je krv moja".Pretvorba kruha u tijelo i vina u krv Isusa Krista događa se u samom činu, u kojem svećenik pod svetom misom izgovara riječi posvećenja. Posvećenje je ponavljanje čuda koje je Isus Krist učinio na posljednjoj večeri, kad je kruh i vino pretvorio u svoje presveto tijelo i krv govoreći: "ovo je tijelo moje" i "ovo je krv moja". To ponavljanje čini svećenik u Sv. Misi. Čudesnu pretvorbu, koja se svaki dan vrši na našim oltarima, Crkva zove transsupstancijacija (promjena biti tvari kruha i vina dok prilike, tj. izgled ostaje isti). Riječima pretvorbe dao je toliku snagu sam Gospodin naš Isus Krist, koji je svemogući Bog.Presveta euharistija čuva se u crkvama da bi joj se tamo vjernici klanjali i da bi se mogla prema potrebi odnijeti i bolesnicima. Moramo se svi klanjati euharistiji, jer ona zaista sadrži stvarno i bitno samoga…

Dom Prosper Guéranger (1805.—1875.), opat benediktinske opatije Solesmes, bio je veliki obnovitelj rimske liturgije i gregorijanskoga pjevanja. Na području liturgije objavio je dva velebna djela: L'année liturgique u devet svezaka i Les institutions liturgiques u tri sveska, odakle prenosimo cjeloviti tekst XIV. poglavlja I. dijela: »De l'hérésie antiliturgique et de la réforme protestante du XVIe siècle, considérée dans ses rapports avec la liturgie«.* * *