Poslanica Hebrejima je jedini spis Novoga zavjeta koji Isusa naziva svećenikom. Ostali novozavjetni spisi to ne čine najvjerojatnije zato jer nisu htjeli da se Isusovo svećeništvo poistovjeti s levitskim svećeništvom Staroga zavjeta. Autor Heb je meditirajući nad Kristovim pashalnim misterijem premislio pojam svećeništva i zaključio da se Isusu ne samo može, nego i treba pridati naslov svećenika, štoviše jedinog Velikog svećenika novoga saveza.
Poslanica Heb po prvi puta Isusa naziva Velikim svećenikom u 2,17: „Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda“. Ovom rečenicom autor Isusu kao Velikom svećeniku pridaje dvije kvalitete: milosrđe i ovjerovljenost, tj. vjerodostojnost. Milosrđe i vjerodostojnost nisu moralne nego svećeničke kreposti. One su nužne da bi svećenik mogao izvršiti svoju ulogu, a to je da bude posrednik između Boga i ljudi. Zato mu je potreban dobar odnos kako s jednom tako i s drugom stranom, tj. i s Bogom i s ljudima. Kristova vjerodostojnost kao svećenika temelji se na njegovu intimnom odnosu s Bogom koji garantira uspješnost njegova posredništva. S druge strane Isusovo milosrđe prema nama daje nam sigurnost da se on zaista za nas zauzima, da mu je stalo do nas. Svećeničko posredništvo je moguće samo ako se ove dvije kvalitete ujedine. Samo jedna kvaliteta nije dovoljna. Svećenik da bi bio posrednik između Boga i ljudi mora nužno imati i vertikalnu i horizontalnu dimenziju, tj. treba biti snažno povezan s Bogom i blizak ljudima.
Vjerodostojan svećenik
Govoreći o Isusovoj vjerodostojnosti kao svećenika autor Heb kaže: „Stoga, braćo sveta, sudionici nebeskoga poziva, promotrite Apostola i Velikoga svećenika naše vjere - Isusa: on je ovjerovljen kod Onoga koji ga postavi kao ono i Mojsije u svoj kući njegovoj“ (Heb 3,1-2). Mojsije je u Starome zavjetu posredovao narodu Božju riječ, Božju volju - Zakon. Preko Mojsija je Bog govorio svome narodu. Poslanica Heb započinje riječima: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu“ (Heb 1,1-2). Dakle kao što je govorio nekada preko Mojsija, tako Bog govori sada preko Isusa. Međutim odnos između Boga i Mojsija s jedne strane i Boga i Isusa s druge strane je kvalitativno različit. Mojsije je bio Božji sluga, prorok, prijatelj (Izl 33,11). Isus je pak Božji Sin i kao takav u potpunosti je i neusporedivo kvalificiran da nam prenese Božju volju. Posredujući Božju riječ Isus vrši funkciju Apostola (poslanika) i Velikoga svećenika, jer uloga je svećenika da bude „glasnik Gospodina nad Vojskama“ (Mal 2,7). Budući da Isus kao Sin ima savršenu posredničku vjerodostojnost na riječ Božju koju nam on kao svećenik prenosi treba odgovoriti cjelovitom vjerom (usp. Heb 4,14). Naša vjera u Boga počiva na autoritetu Isusa Krista Sina Božjega, na objavi koju nam je on prenio svojom osobom, svojim riječima i djelima. Naša je vjera potvrdan odgovor na Božju riječ koju nam Isus kao proslavljeni Gospodin i danas preko svojih navjestitelja posreduje.
Milosrdan svećenik
Prvi aspekt Isusovog svećeništva, njegova vjerodostojnost koju ima kao Sin Božji i uskrsli Gospodin mogla bi kod nas grešnih ljudi izazvati osjećaje nedostojnosti i straha što bi nas od Krista udaljilo i dovelo u pitanje uspjeh njegove posredničke uloge. Međutim tu opasnost uklanja drugi aspekt Kristovog svećeništva, a to je prema Heb milosrđe koje Isusa čini nama ljudima bliskim i pristupačnim. Autor Heb opisuje Isusovo svećeničko milosrđe slijedećim riječima: „Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom“ (Heb 4,15). Isus je dakle svoje milosrđe prema nama pokazao tako što je ne samo postao jedan od nas, nego je svojom smrću na križu preuzeo na sebe sudbinu najugroženijih i najponiženijih. Kao takav Isus ima neograničenu sposobnost suosjećanja. Isus je kao čovjek svoju poziciju uskrslog Gospodina koji sjedi z desna Ocu postigao upravo dovodeći svoju solidarnost s nama do krajnjih granica. Zbog pretrpljene smrti slavom je i časti ovjenčan (usp. Heb 2,9). Tako stečena sadašnja slava ne odvaja Isusa od nas nego mu samo omogućuje da pritekne u pomoć našoj slabosti.
Što se tiče Kristove sličnosti sa njegovom braćom, autor naglašava jedan izuzetak. Poput nas iskušavan je svime „osim grijehom“. Isus je bio kušan i napastovan, ali nije sagriješio. Nije li Krist, ako je htio u potpunosti s nama biti solidaran, morao popustiti napasti i sagriješiti? Grijeh međutim kao manifestacija egoizma nikada ne pridonosi solidarnosti, nego stvara podijele. Dovoljno se sjetiti međusobnih optužbi Adama i Eve nakon prvoga grijeha. Dakle autentična solidarnost sa grešnicima nije u tome da se postane sudionikom u njihovu grijehu, već u tome da se s njima zajedno, premda nevin, ponese sav teret posljedica grijeha. Isus je pokazao upravo takvu solidarnost s nama kad je za nas na križu umro i tako podnio sramotnu kaznu najgorih kriminalaca: „jednom se prinese da grijehe mnogih ponese“ (Heb 9,28). Takvome Velikom svećeniku možemo pristupati bez straha kako bismo primili milosrđe i našli pomoć u pravi čas“ (usp. Heb 4,16).
Svoje svećeničke kvalitete, vjerodostojnost i milosrđe Isus je usavršio po svojoj muci koja ga je učinila do kraja prokušanim kako u poslušnosti Ocu tako i u solidarnosti s nama ljudima. Tako je Isus po svojoj muci postavo Veliki svećenik, začetnik vječnoga spasenja svima onima koji ga slušaju (usp. Heb 5,8-10). U ovim dvjema kvalitetama trebaju u zajedništvu s Kristom i snagom njegova Duha rasti svi oni koji po krštenjem sudjeluju na Kristovu svećeništvu, a time i na posredovanju Božjeg spasenja. Osobito se to odnosi na zaređene svećenike. Ako se otuđimo ili od Boga ili od ljudi naše će svećeničko posredništvo biti poput mosta koji ne dopire do druge obale.
Autor: doc. dr. sc. Božidar Mrakovčić
Objavljeno u Kvarnerskom vezu
