1. Stvaranje

Katekizam Katoličke Crkve, pozivajući se na Sveto pismo, kaže: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“  (Post 1,27). Čovjek zauzima jedinstveno mjesto u stvorenju: on je "na sliku Božju"; u svojoj naravi ujedinjuje duhovni i tvarni svijet; stvoren je kao "muško i žensko"; Bog ga je utemeljio u svom prijateljstvu.“[1]

Naime, čovjek je stvoren šesti dan kao posljednji od stvorenja, kao kruna Božjega stvoriteljskog djela. Bog je i povjerio brigu za sav stvoreni svijet, a da čovjek ne bude sam, već po primjeru Trojstva ostvaruje zajedništvo, stvorio je ženu.

„Od svih vidljivih stvorova samo je čovjek "sposoban upoznati i ljubiti svoga Stvoritelja". Čovjek je "jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio", on je jedini pozvan da spoznajom i ljubavlju dijeli Božji život.“[2] Čovjek je pozvan u zajedništvo s Bogom, Bog ga je blagoslovio i povjerio stvoreni svijet.

Bog je od prvog časa uspostavio kontakt s njime, objavio mu se, govorio s njime, dao mu svoje zapovijedi, podložio zemlju. Sugovornik je Božji, po svojoj naravi religiozno je biće.[3] Čovjek je stvoren na Božju sliku i priliku. U času stvaranja obdario ga je svim potrebnim naravnim darovima. Čovječja narav na početku bila je netaknuta i bez ikakvih zlih sklonosti. Čovjek je bio savršen u naravnom redu.[4]

Naime, Bog je stvorio čovjeka sa sposobnošću da upozna i ljubi Stvoritelja, koji ga je htio radi njega samoga. Obzirom je čovjek kao takav slika Božja, on je osoba, ima dostojanstvo osobe, te može stupati u odnos s Bogom i drugim ljudima. Može ostvarivati zajedništvo. Čovjek po svojoj naravi odražava Božju sliku savršenosti, u naravnom redu.

2. Obilježja čovječje naravi kod stvaranja

Naravno ili prirođeno je ono što sačinjava bit neke stvari ili bića. Ono je naravi prirođeno, ne nadodano nego iskonsko, suštinski joj pripada tako da bez toga biće ne može postojati niti djelovati. Obzirom na čovjeka je naravno ono što pripada svakom čovjeku, bilo po naravi, bilo po rođenju, bilo ono što je stekao svojim radom.

Čovjek sa svim ostalim bićima i stvarima ovoga svijeta sačinjava tzv. naravni red, divni i svrhoviti red koji je djelo Stvoritelja. On - kao Tvorac svega – njihova je konačna svrha, k Njemu ih sve vuče i upravlja po samoj njihovoj naravi. U naravi čovjeka naznačen je, dakle, njegov poziv i njegovo zvanje, tj. djelovanje i stvaralaštvo za koje je određen, a životni put ga dovodi do zrelosti i pojašnjuje ga ljudima. Narav čovjeka i njegov životni put nisu poklon ni igra slučaja, nego – gledano očima vjere – Božje djelo.[5]

Život čovjeka kao prirodnog bića zovemo naravnim životom. Ako je taj život čovjeka s prirodnog stajališta u svemu besprijekoran, tada čovjek posjeduje naravno savršenstvo.[6]

Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Ljudska osoba biće je u isti mah tjelesno i duhovno. Biblijski izvještaj izražava tu stvarnost simboličkim jezikom izjavljujući da je "Bog napravio čovjeka od praha zemaljskog te mu u nosnice udahnuo dah života; tako postade čovjek živa duša" (Post 2,7). Bog je dakle htio cijeloga čovjeka kao takvoga.“[7]

„Čovječja narav je nešto izuzetno u svemiru, misteriozna simbioza duha i materije. To jedinstvo duše i tijela tako je duboko da se duša mora smatrati "formom" tijela, tj. zahvaljujući duhovnoj duši tijelo sastavljeno od tvari jedno je i živo ljudsko tijelo. Duh i tvar u čovjeku nisu dvije združene naravi, nego njihova povezanost tvori jednu jedinu narav. “[8]

Iz Svetog pisma vidimo da je čovjek stvoren od „praha“, materije i „daha života“, duha, koji udahnjuje Bog kao Stvoritelj.

„Duša je nematerijalno počelo ljudskog života, nesastavljeni, neprostorni duhovni bitak određen da oživljuje ljudsko tijelo. Primamo je izravno od Boga. Ona nije negacija tijela nego upravo afirmacija i živodajni princip. Duša je nosilac čitavog duševnog života i snosi odgovornost za čovjekovo usavršavanje. Mada je duševni život jedinstvena cjelina, ipak se u njemu dadu nazrijeti tri temeljne duševne funkcije: spoznaja, htijenje i osjećanje. Dakle: um, volja i osjećaji. Čovjek je biće koje govori, tj. sposoban je misliti, željeti i osjećati i to priopćavati drugome.“[9]

Iako je Bog stvorio čovjeka kao muškarca i ženu, jednake kao osobe, kako kaže Sveto pismo:„kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega“ ( Post 2,23 ), ipak su oni svaki kao bitak različiti, muško i žensko, a puninu nalaze u zajedništvu:“biti će njih dvoje jedno tijelo.“ ( Post 2, 24 )

Katekizam kaže:„Muž i žena načinjeni su "jedno za drugo": ne tako kao da bi ih Bog načinio "napola" ili "nepotpune"; stvorio ih je za osobno zajedništvo u kojem jedno može biti "pomoć" drugome, jer su u isti mah kao osobe jednaki("kosti od mojih kostiju“), a kao muško i žensko dopunjuju se.“[10]

U prvom izvještaju o stvaranju odmah se govori o razlici između muškarca i žene. Ali oboma je zajedno postavljena trostruka zadaća: čuvanje vlastite sličnosti s Bogom, rađanje potomstva i gospodarenje zemljom.[11]

Time je nagoviješteno da se život prvog ljudskog para može zamisliti kao najintimnije zajedništvo u ljubavi, da su djelovali zajedno kao jedincato biće u potpunom skladu sila kao što su u svakom pojedincu prije pada sve sile bile u potpunom skladu, u pravom odnosu osjetila i duha, bez mogućnosti sukoba. Zato nisu niti poznavali jedno za drugim nikakvu neurednu požudu. To se nalazi u riječima: „Oni bijahu goli i ne osjećahu stida.“ ( Post 2, 25 )

„Prvi čovjek nije samo kao dobar stvoren, nego je i postavljen u prijateljstvo sa svojim Stvoriteljem i u takav sklad sa samim sobom i sa stvorenjem oko sebe, da će to nadvisiti samo slava novoga stvorenja u Kristu.“[12]

Bog je stvorio čovjeka, muškarca i ženu, kao svoje prijatelje. Oni su postavljeni u prostor u kojem boravi i Bog sam, Raj zemaljski. Tu nema trvenja među stvorenjima, napetosti između čovjeka i stvorenja, čovjeka i prirode, čovjeka i čovjeka, čovjeka i Boga. Vlada potpuni sklad u savršenosti.

Naime, „Crkva vjerodostojno tumači simbolizam biblijskog jezika u svjetlu Novoga zavjeta i Predaje učeći da su naši praroditelji Adam i Eva bili postavljeni u stanje „svetosti i izvorne pravednosti“. Ta milost izvorne svetosti bila je „sudioništvo na božanskom životu“.“[13]

Isto tako, čovjek u Raju zemaljskom uživa i pogodnosti za sebe kao stvorenje: „Ižarivanjem te milosti sva su područja ljudskoga života bila uzdignuta. Osim nevinosti i posvetne milosti Bog je našim praroditeljima udijelio i druge darove, koje su oni morali prenositi zajedno s posvetnom milošću na svoje potomke, a to su: duhovna cjelovitost, t.j. potpuna podložnost volje razumu; besmrtnost, otpornost prema svakoj bolesti i bijedi, te znanje svega što je primjereno njihovim životnim prilikama.”[14]

3. Čovjekov pad – istočni grijeh

Sveto pismo pripovijeda u trećem poglavlju knjige Postanka o prvom čovjekovu grijehu. Čovjek, nagovoren od Zmije, u svojoj oholosti krši zapovijed Božju i kuša plod sa stabla spoznaje dobra i zla. Pokušava to sakriti pred Bogom koji mu dolazi u susret, a time još pogoršava stvar: izjavljujući da je gol, Bogu zapravo otkriva da ima mogućnost spoznaje koju je zadobio kušajući plod sa zabranjenog stabla.

Time čovjek gubi izvornu svetost i pravednost: „Cjelokupni taj sklad izvorne pravednosti, koji je Bog u svome naumu predvidio za čovjeka, izgubit će se grijehom naših praroditelja.“[15]

No taj, prvi čovjekov grijeh, iskonski grijeh iz kojega proistječe čovjekova sklonost na zlo i prelazi na cijelo čovječanstvo, „stvarnost grijeha, i posebno istočnog grijeha, razjašnjava se samo u svjetlu božanske Objave. Bez znanja koje nam ona daje o Bogu ne može se jasno spoznati grijeh, pa čovjek pada u napast da grijeh tumači jednostavno kao nedostatak rasta, kao neku psihološku slabost, neku zabludu, kao neizbježnu posljedicu nekoga neprikladnog društvenog sustava itd. Samo kad se poznaje Božji naum o čovjeku, shvaća se da je grijeh zloporaba one slobode koju Bog daje stvorenim osobama da mogu ljubiti njega i ljubiti se međusobno.“[16]

Sloboda je jedna od temeljnih sastavnica čovjekove naravi. Ona nije samo sloboda „od nečega“ – jer takvu imaju donekle i životinje – već sloboda „za nešto“, sposobnost opredjeljenja. Činjenica slobode omogućuje ćudoredni poredak. Bez dara slobode volja bi nam bila potpuno suvišna. U slobodi se rađa odgovornost, razvija ličnost, odgaja savjest i stječu zasluge. Bog toliko poštuje ljudsku slobodu da je radije dopustio grijeh nego prisilu. U slobodi se začela ova tragedija čovječanstva (istočni grijeh i mogućnost zla uopće), u slobodi sazrijeva i kajanje, obraćenje i povratak dobru. Sloboda je moć izbora između dobra i zla te stoga, ovisno o izboru, može biti naša snaga ili naša slabost, naša nesavršenost.

No, čovjek nije sam kriv za svoj pad, jer „iza neposlušnog izbora naših praroditelja nalazi se zavodnički glas koji se protivi Bogu, a koji ih iz zavisti strovaljuje u smrt. Pismo i crkvena Predaja vide u tom biću palog anđela, zvanog Sotona ili đavao.“[17]

Čovjek je utoliko kriv za svoj grijeh, jer: „čovjek napastovan od đavla pustio je da mu u srcu zamre povjerenje prema Stvoritelju i, zlorabeći slobodu, nije poslušao zapovijed Božju. U tom je bio prvi čovjekov grijeh. Svaki grijeh nakon toga bit će neposluh prema Bogu i manjak povjerenja u njegovu dobrotu.“[18]

4. Posljedice istočnoga grijeha

Edith Stein stanje nakon prvotnoga grijeha ovako opisuje:

„Pismo pokazuje dramatične posljedice toga prvog neposluha. Adam i Eva smjesta gube milost izvorne svetosti. Plaše se tog Boga o kojemu su stvorili krivu sliku, to jest kao Boga ljubomorna na svoje povlastice. Kazna Adamu za neposlušnost jest gubitak neograničenog gospodarenja nas zemljom i spremnog služenja nižih stvorenja, oštra borba s njima za kruh svagdašnji, mukotrpnost rada i bijeda uspjeha. Za Evu kazna je muka rađanja i podvrgnuće vlasti muža. Dokinuto je nepomućeno zajedništvo ljubavi i u njima se probudila požuda.“[19] “U zastrašujućim oblicima oko sebe opažamo plodove istočnog grijeha upravo u ophođenju spolova: razuzdani nagonski život u kojem se, izgleda, izgubio svaki trag uzvišenog poziva; međusobna borba spolova u svađi oko svojih prava, pa se čini da u tom ne čuju više ni naravni ni Božji glas.”[20]

Zbog čovjekovog grijeha, čitavo stvorenje je podvrgnuto "prolaznosti", kako kaže sveti Pavao u Poslanici Rimljanima 8,20. Uz kaznu koju Bog daje čovjeku, da u znoju lica svojega, tj. u teškom radu stječe sebi hranu, čovjek dobiva posebnu kaznu za svoj prekršaj: smrt. Smrt tako postaje sastavni dio čovjekovog života. Čovjek se na kraju svog mukotrpnog života vraća u zemlju, prah iz kojeg je uzet.

Tako je odnos ljudi prema zemlji, potomstvu i jednih prema drugome promijenjen. To je pak sve posljedica promijenjenoga odnosa prema Bogu.

Edith Stein o tome kaže: „Prvi grijeh se nije sastojao u čisto formalnoj neposlušnosti prema Bogu, nego u činjenju nečega što bijaše zabranjeno, što je zmija pokazala ženi kao zamamno, a žena pak mužu; bijaše to sadržajno određeno, neka vrsta sjedinjenja koje je protuslovilo izvornom poretku.“[21]

Katekizam Katoličke Crkve ovako opisuje stanje nakon čovjekovog pada: „Nakon tog prvog grijeha, prava "provala" grijeha preplavljuje svijet.“[22] „Svi su ljudi zahvaćeni Adamovim grijehom. Sv. Pavao kaže: "Neposluhom jednoga čovjeka svi su postali grešnici" (Rim 5,19); "kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt" (Rim 5,12). Toj općenitosti grijeha i smrti apostol suprotstavlja općenitost spasenja u Kristu: "Dakle grijeh jednoga - svim ljudima na osudu, tako i pravednost jednoga (to jest Krista) – svim ljudima na opravdanje, na život" (Rim 5,18)“[23]

Posljedice grijeha, čovjek osjeća odmah po izlasku iz Raja zemaljskog – zemlja je zbog njegovog grijeha prokleta, ali narušeni su i odnosi čovjeka sa čovjekom. Kajin ubija Abela pravednoga, te čini prvi grijeh čovjekov van Raja, ubojstvo. Tu počinje tragična povijest čovjekova, kao trajna posljedica narušenog odnosa nakon istočnog grijeha.

5. Otajstvo istočnog grijeha

Istočni grijeh, koji prelazi na sve ljude, prvenstveno je manjak izvorne posvetne milosti, milosti prijateljstva s Bogom, stanje u kojem je čovjek lišen izvorne svetost i pravednosti. On je tajna koju čovjek ne može u potpunosti razumjeti:

„Slijedeći svetog Pavla Crkva je uvijek naučavala da golema bijeda koja pritišće ljude i njihova sklonost na zlo i na smrt nisu shvatljivi bez veze s Adamovim grijehom i činjenice da nam je on u nasljeđe predao grijeh s kojim se rađamo svi zaraženi i koji je "duševna smrt". Zbog te vjerske sigurnosti Crkva podjeljuje krštenje za otpuštenje grijeha, pa i maloj djeci koja nisu počinila osobnoga grijeha.“[24]

„Kako je taj Adamov grijeh postao grijehom sviju njegovih potomaka? Cio je ljudski rod u Adamu "kao jedno tijelo jednoga čovjeka". Tim "jedinstvom ljudskoga roda" svi su ljudi zahvaćeni Adamovim grijehom, kao što su svi zahvaćeni Kristovom pravednošću. Ipak je prenošenje istočnoga grijeha tajna koju ne možemo potpuno shvatiti. Po Objavi znamo da je Adam primio izvornu svetost i pravednost ne samo za sebe, nego za svu ljudsku narav: popuštajući zavodniku Adam i Eva čine osobni grijeh, ali taj grijeh zaražuje svu ljudsku narav koju će oni prenijeti u palom stanju. To je grijeh koji će se svemu čovječanstvu prenositi razmnožavanjem, to jest prenošenjem ljudske naravi lišene izvorne svetosti i pravednosti. Zato se istočni grijeh naziva "grijehom" na analogan način, to je grijeh "naslijeđen" a ne "počinjen", to je stanje, a ne čin.“[25]

Posljedica je prvog grijeha da je ljudska narav ranjena, podvrgnuta neznanju, patnji i smrti, te je sklona grijehu, međutim: „iako je svakome vlastit, istočni grijeh nema ni u kojem Adamovu potomku biljeg osobne krivnje. To je nedostatak izvorne svetosti i pravednosti, ali ljudska narav nije potpuno pokvarena: ona je u vlastitim naravnim silama ranjena, podvrgnuta je neznanju, patnji i vlasti smrti, sklona je grijehu (ta se sklonost zlu naziva "požuda").“[26]

„Promjena prvobitnog poretka poslije pada, ne znači potpuno dokidanje, kao što ni narav nije potpuno upropaštena nego je sačuvala stare moći, samo oslabljene i izložene pogreškama.“[27] Naime, narav ljudska nije istočnim grijehom u potpunosti pokvarena.

6. Duhovna borba kao posljedica istočnog grijeha

Crkva, po nalogu Kristovu, sve svoje članove inicira u zajednicu spašenih putem krštenja: „Krštenje, dajući milosni Kristov život, briše istočni grijeh i vraća čovjeka k Bogu, ali posljedice grijeha na oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaju u čovjeku te ga izazivaju na duhovnu borbu.“[28]

„Ta je borba započela već od početka svijeta, a trajat će po riječi Gospodnjoj sve do posljednjega dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoć Božje milosti može postići svoje unutarnje jedinstvo.“[29]

Stoga je krštenje nužno za spasenje, kako bi oni kojima je navješteno Evanđelje i koji imaju mogućnost primiti ovaj sakrament, mogli ući u tu duhovnu borbu za spasenje čovjeka kao bića u cjelini, njegovog tijela i duše.

Spašavaju se i oni koji umru za vjeru – krštenje krvlju, katekumeni, te oni koji iskreno Boga traže i nastoje izvršavati Njegovu volju – krštenjem željom. Krštenje, u bilo kom obliku, briše dakle onaj prvi čovjekov grijeh, sve osobne grijehe, te kazne za grijehe i vraća čovjeka posvetnom milosti u zajedništvo s Bogom, a milošću opravdanja pritjelovljuje čovjeka Kristu i Njegovoj Crkvi. Ono daje udioništvo na općem svećeništvu, temelj je zajedništva svih kršćana, daje teološke krjeposti i darove Duha Svetoga. Krštenje je neizbrisiv biljeg kojim krštenik pripada Kristu, Glavi Crkve.

I upravo iz te pripadnosti, iz krjeposti i darova Duha Svetoga, krštenje daje snagu za duhovnu borbu u ovom svijetu.

7. Otajstvo otkupljenja čovjeka od istočnog grijeha i njegovih posljedica

No, Bog nije čovjeka ostavio sama u duhovnoj borbi: „Nakon pada čovjek nije od Boga napušten. Naprotiv Bog ga poziva i na tajnovit mu način objavljuje pobjedu nad zlom i dizanje iz njegova pada. Taj odlomak knjige Postanka nazvan je Protoevanđelje jer je prvi navještaj Mesije otkupitelja, borbe između zmije i Žene te konačne pobjede njezinog potomka. Ta žena je Marija, presveta Djevica koja bila oslobođena od tog grijeha posebnom povlasticom zbog predviđenih zasluga Isusa Krista, našega Spasitelja.”[30]

Krist Otkupitelj, svojom žrtvom na križu, otkupljuje čovjeka i njegovu palu narav. Otkupiteljski čin nije odjednom obnovio iskvarenu narav u njenoj prvotnoj čistoći. Krist je u čovječanstvo posijao sjeme koje mora rasti s unutrašnjim i vanjskim rastom Crkve i u svakoj duši posebno. Mi koji smo „in via“ (na putu), na hodočašću k nebeskom Jeruzalemu, doživljavamo u sebi borbu između pokvarene naravi i klice milosnog života koji hoće i može izrastati i sve boležljivo istisnuti.

Crkva na zemlji i njezini članovi od crkvenih otaca nazvana je „Putujuća Crkva“, koja putuje k svojoj Glavi. No, često se naziva i „Ecclesia militans“, odnosno „Vojujuća, Ratnička“ Crkva. To ne znači da se Crkva i njezini članovi bore protiv ovog svijeta. Oni se bore ZA postignuće Eshatona u njegovoj punini, punini blaženog zajedništva s Bogom.

Edith Stein kaže: „Put na kojem se može stići do ozdravljenja naravi i uspostave prvobitnog odnosa zvanja muškarca i žene time jest samo zapravo povratak u djetinji odnos prema Bogu.“[31]

„Izdizanje iznad naravnih granica, što je najveće milosno djelovanje, ne može se nikada postići hotimičnom borbom protiv naravi ili nijekanjem naravnih granica, nego samo u poniznoj podređenosti bogomdanom poretku.“[32]

Čovjek je pozvan na duhovnu borbu, ali ne protiv svoje naravi, protiv svijeta, već za Kraljevstvo nebesko u poslušnosti poretku kojeg je Bog uspostavio čovjeku za napredak i konačno spasenje. Uz pomoć postojećeg poretka, ponizno vršeći volju Božju, čovjek, pojedinac, kao dio Putujuće Crkve, zajedno sa svojoj braćom, dolazi do spasenja. Čovjek, kao osoba sastavljena od tijela i duše, mora prvenstveno živjeti svoj naravni život nastojeći živjeti kao savršen čovjek.

„Naravni život je preduvjet nadnaravnoga. Milost uvijek zida na naravi, a ne na prazno. Samo savršen čovjek može biti savršen kršćanin. Svetost je nastavak i kruna savršene čovječnosti. Bog nas je posinio kao ljude, dakle i s našom ljudskom naravi. Krist se je „utjelovio“ u ovu našu čovječju prirodu. Milost ovaj naš naravni red ne ruši već oplemenjuje i usavršuje. Usavršena narav pomaže i radu milosti. Čim su bolji uvjeti ljudskih moći, tim je veća mogućnost duhovnog života.“[33]

Podatci o autoru u Uredništvu. Uvod i zaključak zbog osobne naravi istih nisu objavljeni.

[1] Katekizam Katoličke Crkve, 355

[2] Isto, 356

[3] Usp. Živan BEZIĆ, Kršćansko savršenstvo, Asketika, Crkva u svijetu, Split, 1973., str. 25.

[4] Usp. isto, str. 26

[5] Edith STEIN, Žena, njezina zadaća po naravi i milosti, Kršćanska sadašnjost i Hrvatski karmelićani i karmelićanke, Zagreb, 1990., str. 19

[6] Usp. Ž. BEZIĆ, nav.dj., str. 24

[7] Katekizam Katoličke Crkve, 362

[8] Isto, 365

[9] Usp. Ž. BEZIĆ, nav. dj., str. 29

[10] Katekizam Katoličke Crkve, 372

[11] Usp E. STEIN, nav. dj., str. 20

[12] Katekizam Katoličke Crkve, 374

[13] Isto, 375

[14] Isto, 376

[15] Isto, 379

[16] Isto, 387

[17] Isto, 391

[18] Isto, 397

[19] Usp E. STEIN, nav. dj., str. 21

[20] Usp. isto, str. 30

[21] Usp. isto, str. 22

[22] Katekizam Katoličke Crkve, 401.

[23] Isto, 402

[24] Isto, 403

[25] Isto, 404

[26] Isto, 405

[27] E. STEIN, nav. dj., str. 32

[28] Katekizam Katoličke Crkve, 405

[29] II. Vatikanski sabor, Gaudium et spes, 37

[30] Katekizam Katoličke Crkve, 410

[31] E. STEIN, nav. dj., str. 29

[32] E. STEIN, nav. dj., str. 35

[33] Ž. BEZIĆ, nav. dj., str. 23