Iz Svetog Evanđelja po Ivanu

„ Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i On će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovjedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.“

+ Hvaljen Isus i Marija !

Sveto Evanđelje po Ivanu govori nam o ljubavi prema Bogu u vidu vršenja Njegovih zapovijedi. Pretpostavka vršenja zapovijedi Kristovih jest ljubav. Znači da iz čiste, zahvalne ljubavi prema Bogu proizlazi i čuvanje zapovijedi. To čuvanje može biti vanjsko i unutarnje.

Unutarnje vršenje zapovijedi je kada Boga prvenstveno i nadasve ljubimo, ufamo se i vjerujemo u Njega. Ono nužno prelazi i u vidljivu, vanjsku dimenziju čovjekova bitka.

Vanjsko vršenje zapovijedi također proizlazi iz ljubavi, jer čovjek vanjštinom i vanjskim činima manifestira unutarnje stanje duha. Zato svatko, tko je zahvaćen u Duhu, tko želi iskazati ljubav prema Kristu, želi istu pokazati i vanjskim znakovima poštovanja prema otajstvima koje je Krist utemeljio.

Ovdje bih se posebno želio osvrnuti na ono čemu vjernici danas najčešće ne pridaju dovoljnu važnost. To je Liturgija. Kroz ovo slavlje Kristovih otajstava pokazuje se najviše naše vanjsko vršenje zapovjedi, jer unutrašnje raspoloženje prema Bogu prikazujemo vanjskim znakovima.

Evanđelje ove nedjelje, kao i današnje molitve Misala, naznačuju bit Svete Liturgije. U zbornoj molitvi VI. vazmene nedjelje zazivamo Svemogućeg Boga Oca „da Kristov spomen bude djelatan u našem životu i radu“, dok u darovnoj molimo da se „prinosom ove žrtve„ vine k Bogu i naša molitva.

Nažalost, često, taj Kristov spomen, kojeg obavljamo svaki put slaveći liturgijske čine, napose Svetu Misnu žrtvu i Časoslov, ne prelazi iz naše vanjske dimenzije u unutrašnje štovanje Boga, tako da to samo izvana obavljamo, i ne susrećući se sa Gospodinom. No postoji i druga suprotnost kada naše unutrašnje štovanje ne pokazujemo izvanjskim činima. I na jedan i na drugi način Kristov spomen tako ne postaje djelatan ni u našem životu ni u radu.

A što nam kaže Evanđelje? „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i On će vam dati drugog Branitelja, da bude s vama…“

Osnovna i temeljna Kristova zapovijed Crkvi jest: „Ovo činite meni na spomen.“ Pod tim Krist nije mislio da Njegova Crkva vrši socijalnu, karitativnu ili društvenu ulogu, već prvenstveno liturgijsku. Sve ostale djelatnosti Crkve proizlaze iz liturgije. Liturgija je djelo Presvetog Trojstva, Oca koji nas je stvorio, Sina koji nas je otkupio i Duha Svetoga koji nas posvećuje. A najveći izraz liturgije je proslava Kristovog vazmenog otajstva – muke, smrti i uskrsnuća, odnosno Žrtva Svete Mise. Iz nje proizlazi sva djelatnost Crkve, kako nas uči Drugi vatikanski sabor.

Stoga, pristupiti slavlju Euharistije, možemo samo dostojno Otajstva kojem pristupamo kako ne bi bili „krivci Tijela i Krvi Gospodnje“, veli Sveti Pavao. Euharistijom zahvaljujemo Ocu za Njegove darove nama i svijetu. I upravo iz te zahvalnosti mora proizaći naše strahopoštovanje i ljubav prema tome daru, koju onda pokazujemo vanjskim točnim vršenjem obreda.

Crkva nas uči da su pri Kristovoj žrtvi na oltaru, prisutna sva tri stanja Crkve: Slavna s Neba, Trpeća iz Čistilišta i Vojujuća na zemlji. Svi mi dakle u času Svete Žrtve činimo jednu jedinstvenu Crkvu. Kako se osjećamo znajući da smo „sugrađani svetih“ u tom trenutku?

Jesmo li svjesni činjenice da svaka Sveta Misa ponavlja Kristovu žrtvu na križu, da se u času Pretvorbe nalazimo pod križem? Na to nas upozorava križ koji se nalazi na sredini oltara, u kojega upire pogled svećenik gledajući Raspetoga čiji spomen obavlja, ali i puk koji gleda znak po kojem je otkupljen. Vanjskim dakle znakovima dajemo hvalu i čast Bogu, potičemo druge primjerom, pokazujući da se tu događa nešto čudesno i veličanstveno.

Ali ni to nije jedini razlog vanjskog iskazivanja pobožnosti, kako nas uči Tridentski sabor:

„Budući da je ljudska narav takva da se bez izvanjskih pomagala ne može lako uzdići do promatranja božanskih stvari, zbog toga je Majka Crkva ustanovila neke načine, da se naime nešto izgovara tihim glasom a nešto pak glasnije; isto tako ona koristi i obrede … iz apostolskih odredbi i predaje, kako bi se istakla veličanstvenost tolike Žrtve i kako bi se pomoću tih vidljivih znakova vjere i pobožnosti duše vjernike potakle na promatranje onih uzvišenih stvari koje se nalaze u toj Žrtvi.“

Crkva, dakle, vanjskim znakovima želi kod ljudi pobuditi pobožnost. Poradi toga je ustanovila i propisala različite obrede, geste i kretnje, te liturgijsko posuđe i ruho. A Ona je, kao što znamo, ustanova Božanskog utemeljenja koja nas uči u Kristovo ime, bilo preko crkvenih sabora, bilo preko Papa.

Nažalost, ima onih koji žele napraviti lom u Predaji Crkve, nauku crkvenih Sabora ili nauku Papa.

Crkva je vođena Duhom Svetim, što nam jamči i Krist u današnjem Evanđelju gdje veli da ukoliko budemo čuvali Njegove zapovijedi: „ja ću moliti Oca i On će vam dati drugoga Branitelja“.

A da li su ljudi današnjice svjesni vodstva Duha Svetoga preko Učiteljstva Crkve, i to preko Pape, vidljivog Namjesnika Isusa Krista? Da li shvaćaju da nas Duh Sveti preko Pape vodi, pa i u Liturgiji? Ili je Duh Sveti samo zapuhao u jednom trenutku povijesti Crkve i onda otišao zalupivši vratima, ostavivši nas u određenom vremenu?

Sveti Petar nas poziva u današnjoj Poslanici: „Krist neka vam bude svet, u srcima vašim“, što analogno znači da ukoliko nam je Krist u srcu, to ćemo prikazati i vanjskim znakovima u Liturgiji.

Papa Benedikt XVI. tu nas uči, kao prvi vidljivi Liturg Crkve, tj. Prvosvećenik: „Važno je da liturgiju na neki način ne izgrađujemo sami. Liturgija je doista proces po kojemu se dajemo uvesti u veliku vjeru i molitvu Crkve. Zbog toga su rani kršćani molili prema istoku, prema izlazećem Suncu, simbolu Krista koji se vraća. Time su htjeli pokazati da sav svijet ide u susret Kristu i da On posve obuhvaća taj svijet. Ova je povezanost s nebom i zemljom vrlo važna. Upravo danas, kada ponovno postajemo svjesni značenja naizmjeničnih djelovanja između zemlje i svemira, trebalo bi iznova uvidjeti i kozmičko obilježje liturgije. A isto tako i povijesno. Da liturgiju nije jednostavno tako smislio bilo tko i bilo kada, nego da se ona organski razvija počevši od Abrahama..“

Što nam je dakle poruka, koju ja osobno iščitavam iz Evanđelja ove nedjelje:

Ako ljubimo Krista, vršiti ćemo zapovijedi koje nam on daje po svojoj Svetoj Crkvi kojoj je On zajamčio asistenciju Duha Svetoga. Vršeći liturgiju, napose slaveći Euharistiju dostojno, vidjeti ćemo Krista utjelovljenoga u Tijelu i Krvi Njegovoj na oltaru, i živjeti ćemo, kako kaže zborna molitva, Njegov spomen u radu i svakodnevnom životu, ali i prispjeti k Nebeskoj Liturgiji, kojoj je ova zemaljska predznak. Na to nas podsjeća i popričesna molitva upućena Bogu Ocu: „ti nas Kristovim uskrsnućem obnavljaš za vječni život. Umnoži u nama plod vazmenog otajstva i ulij nam u srce snagu ove spasonosne hrane.“ No te će biti moguće samo ukoliko budemo prisustvovali, sudjelovali i slavili liturgiju u ljubavi prema Trojedinom Bogu i po uputama Crkve, koja je Njegova zaručnica.

Amen. Hvaljen Isus i Marija!

Josip Tomić, VI. godina