Karizmatska obnova u Duhu Svetom
“Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji” (Rim 8, 14). Duh Sveti je Bog, osobna ljubav koja svom silinom i postojanošću struji između Oca i Sina, a u Božjoj dobroti izljeva se i na nas te čini da budemo. On je milosna snaga koja uzdržava sve živo i neprestano obnavlja lice zemlje. Osim toga, on čini i da Crkva jest, da sakramenti imaju snagu spašavanja i pobožanstvenjenja, da naša molitva bude čista, pravedna, zaslužna, Bogu ugodna, da ima snagu mijenjati živote. On oplođuje naše patnje, boli, zla  i prikazuje ih Bogu.
On je onaj koji nas čini prilikom Božjom – “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2, 20) – po krepostima i darovima koje nam daje suobličujemo se Kristu – postajemo njemu slični, postajemo njegova prilika, on se zrcali u nama.
On u nama izvodi i htjeti i djelovati (usp. Fil 2, 13) – htjeti i djelovati u kršćanskom služenju kao žrtva za Boga i za ljude, u svoj poniznosti i jednostavnosti kako je to bilo kod Marije, njegove najvjernije službenice. On daje ushit, revnost i izdržljivost u naviještanju Riječi, u vršenju djela ljubavi, u zajedništvu, daje duha slavljenja, radosti, prisutnosti u vršenju djela proslave Boga (liturgija, molitva, klanjanje). Jedino Duh može dati snagu, vjerodostojnost, plodnost, neodoljivost našim riječima i djelima, da milost iskažu i da izgrađuju one kojima je potrebno (usp. Ef 4, 29). On daje jasnoću i pronicavost u traženju istine i njezina provođenja u život, te nas poučava u njoj; uvodi nas u dubine tajni Božjih (usp. Kor 2, 10). On daje snagu za poslušnost i vjernost pastirima i Kristu, te traži poslušnost sebi, ali ne odvaja nas od Trojstva nego, kako je neposredno prije rečeno, uvodi nas u poslušnost Bogu i uvodi nas u unutarnji život Trojstva. Njegova je misija da dođe kraljevstvo Božje te da dokaže svijetu da je u zabludi glede grijeha (usp. Iv 16, 8), te da raskrinka sve laži začetnika grijeha te da pobjedi njegovu tamu i njegovo kraljevstvo. “Nije slučajno (…) da je, dok redukcionistička teologija drži Đavla i svijet zlih duhova za jednostavnu etiketu, u kontekstu obnove nastala nova, konkretna svijest o silama zla, dakako uz jasnu sigurnost Kristovih snaga kojima je sve podloženo.”
To svoje djelo on izvodi preko svojih vjernika i nikada bez njih (osim u rijetkim slučajevima). Budući da je Crkva često sustajala, pa i gubila se u racionalizmu, skepticizmu, sekularizmu, te je izgubila onu prvotnu mladost Duha, on je odlučio zahvatiti je novom snagom i obnoviti je. Njemu je u novije vrijeme ponovno vrata otvorio bl. Ivan XXIII. i s njime II. vatikanski koncil. O tome govori i sadašnji papa Benedikt XVI.: “Svaki koncil, kako bi doista donio plodove, mora biti slijeđen od novog vala svetosti.”  “Postkoncilski period činilo se da ne odgovara nadama Ivana XXIII., koji je obećavao «nove Duhove». Ipak, njegova molitva nije ostala neuslišana. U srcu svijeta, okorjela racionalističkim skepticizmom, rođeno je novo iskustvo Duha Svetoga koje je poprimilo širinu obnoviteljskog pokreta na svjetskoj razini. Kada Novi zavjet piše o karizmama koje se pojavljuju kao vidljivi znakovi dolaska Duha, to više nije samo stara povijest zauvijek gotova: ova povijest danas ponovo dobiva na aktualnosti.”   
Tu ulazi pokret Obnove u Duhu. Jer Crkva je u svojoj biti duhovska - karizmatska, ona nastavlja djelo Kristovo u sili Duha, tj. on nastavlja to djelo jer ga Krist šalje nama. Cilj je Crkve sve uglaviti u Kristu po Duhu Svetome (usp. Ef 1, 10). On je onaj koji obnavlja lice zemlje, on ima snagu i poslanje sve skupiti i Bogu podložiti – “da Bog bude sve u svemu” (1 Kor 15, 28). Crkva bez Duha ne bi opstala i ne bi je imao tko voditi, nadahnjivati, poučavati i Crkva ne bi mogla svjedočiti Božju snagu, veličinu, blizinu, brigu i životnost. Duh pokazuje da je naš Bog živi Bog i da je Crkva u njemu živa. Krist govori onima koji se uzdaju u svoju mudrost i svoju snagu: “Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa” (Iv 15, 5) .
Pokret obnove u Duhu nastoji to uvidjeti i zato se oslanja na Dar koji dolazi od Krista. A on čini, djeluje u nama po milostima (krepostima, darovima i plodovima) i karizmama koje se očituju na nama. Ove prve imaju za cilj naše posvećenje, dok su druge usmjerene na izgradnju Crkve i na svjedočenje blizine kraljevstva Božjega kao što je to bilo u Kristu koji je naviještao evanđelje u snazi Duha. Karizme su namijenjene svima. Njihovo ispravno razumijevanje i korištenje uz ostale elemente života Crkve izvor je snage kršćanima na njihovu putu svetosti i u vršenju njihova poslanja.   Treba se staviti Duhu na raspolaganje bilo da nas  želi za izvanredne stvari, bilo za one koje se nama čine nevažne – biti poslušan, biti ponizan, zaboravljen, prezren, trpjeti, raditi najmanje poslove – “sve to čini jedan te isti Duh” (1 Kor 12, 11) u kome je “građevina povezana raste u hram sveti u Gospodinu”(Ef 2, 21).
Na nama je biti poslušni Duhu Svetome koji ne može pogriješiti i koji nam govori riječi Isusa Krista (“jer neće govoriti sam od sebe” Iv 16, 13), te ostvaruje njegovo djelo. Tko živi po Duhu nije pod zakonom , duh ga opravdava (usp. Gal 5, 18) i daje mu pravu slobodu jer on je istina i njegovi su darovi i vodstvo istiniti. To je život po Duhu – rast i življenje svetosti.
Mi pak stalno griješimo i trebamo to priznati, te nastojati čim više težiti za životom u Duhu. Evo nekoliko misli Pape s obzirom na pogrješke koje se mogu učiniti: “Što se tiče karizmatskog pokreta, opominje: «Prije svega potrebno je očuvati ravnotežu, čuvati se naglašavanja samo Duha (…) Slično naglašavanje može dovesti do sučeljavanja Crkve, organizirane na hijerarhiji (utemeljenoj na Kristu), i «karizmatske» Crkve, utemeljene na «slobodi Duha», Crkve koja samu sebe smatra uvijek novim «događajem». Spasiti ravnotežu znači održati ispravnim odnos između institucije i karizme, između zajedničke vjere Crkve i vlastitog iskustva. Dogmatska vjera bez osobnog iskustva ostaje ispraznom; čisto iskustvo bez povezanosti s Crkvom je slijepo. (…) Katoličke skupine Obnove u Duhu moraju, dakle, više nego ikada prije osjećati s Crkvom te u svakom slučaju djelovati u zajedništvu s biskupom.»”
Duh, pogotovo onima koji ga tek otkrivaju, daje osjetne znakove Božje prisutnosti – osjećaj ushićenosti, radosti, blizine. Za razliku od mnogih koji te fenomene odbacuju, Papa Benedikt kaže sljedeće: “To je ponovno otkriće radosti i bogatstva molitve protiv sve krućih i suhljih teorija i praksi sekulariziranog racionalizma. I sam sam se uvjerio u vrijednost ovih pokreta. (…) Opasnost bi, međutim, bila kada bi gledali samo na opasnosti, a ne na dar koji nam nudi Duh. Potrebita opreznost ne mijenja u biti pozitivan sud.”
I na kraju sažetak ove duhovnosti bio bi - život po Duhu, koji jest ovo: vi ste hram Duha Svetoga (usp. 1 Kor 6, 19). A on je onaj koji je u Kristu gorio dok se spremao na žrtvu križa i koji je izgarao dok je visio na križu. Tako će i u nama gorjeti vječnom ljubavlju koja je spremna žrtvovati se i ispuniti Božju volju, tj. ljubiti Boga i bližnjega.

Ivan Petršorić, VI. godina

LITERATURA:
- Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006.
- Joseph RATZINGER/ Vittorio MESSORI, Razgovor o vjeri, Verbum, Split, 2001.
- A Petar ustade, zbirka papinskih govora upućenih Katoličkoj karizmatskoj obnovi od njena nastanka do 2000. godine, Fides, Koprivnica, 2003.