Preuzvišeni Ivan, nadbiskup riječki, dana 25. Lipnja (subota) je služio Pontifikalnu svetu Misu u Sv. Vidu, stolnoj crkvi, te pod istom polaganjem svojih ruku za svećenike Riječke nadbiskupije zaredio đakone: Ivana Milardovića, Josipa Blažotića i Tomislava Miletića.
Božanskim uređenjem osnovana je u Crkvi hijerarhija, tj. sveta vlast, koja se sastoji od biskupa, svećenika i đakona. No, da bi Gospodin svojoj Crkvi podario dovoljan broj svetih službenika, potrebna je stalna i ustrajna molitva koju nam je On sam zapovjedio:“Molite Gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju!“. Molitva je potrebna i za one koji se pripremaju za sveto zvanje, kao i za one koji se već nalaze u njemu u bilo kojem stupnju svetog reda.
Stoga upravimo ovih dana svoje molitve Kristu, Pastiru da upravlja korake ovih svojih svetih službenika kako bi bili pastiri po Presvetom Srcu Isusovu, što je nakana i Svetog Oca pape Benedikta XVI.
Gospodine, blagoslovi one koje će pristupati k Tvome Žrtveniku!

Preuzvišeni je prigodom ređenja novih svećenika izrekao nadahnutu propovijed:

"Dragi ređenici, draga braćo i sestre!

1. Čitanja iz Svetog pisma govore nam s različitih motrišta o otajstvu svećeničkog poziva i poslanja. Tu je, prije svega, opis poziva carinika Mateja, kojega je Isus izabrao za jednog od svojih apostola. Ne znamo zašto je izabrao baš njega koji je, zbog posla koji je obavljao, smatran javnim grešnikom, s kojim se vjerni i pošteni židovi nisu smjeli ni htjeli družiti. Naime, dok je danas služba carinika jedno normalno zanimanje, ni po čemu nečisto ili nečasno, u Isusovo vrijeme to nije bilo tako. Carinici su bili sluge rimske okupacijske vlasti. Ubirali su porez za cara, a bilo im je dopušteno uzeti i za sebe koliko su htjeli, važno je samo da caru daju što mu pripada. Zato su bili prezirani ne samo kao sluge neprijateljske vlasti nego i kao gulikože vlastita naroda. Zašto je Isus izabrao i pozvao za svog apostola upravo jednog od tih ljudi? To se pitanje zacijelo postavljalo Isusovim suvremenicima, od kojih su mnogi takvim postupkom bili ne samo iznenađeni nego i sablažnjeni, kako nam svjedoči i upravo pročitani evanđeoski ulomak. A i sam se carinik Matej najvjerojatnije i sam pitao zašto je Isus upravo na njega bacio oko i pozvao ga, tj. čime je on to zaslužio.

2. Dragi ređenici, svaki se od vas u ovome svetom času, ali i od prvoga trenutka kad ste u svom srcu osjetili svećenički poziv, slično pita: Zašto baš ja, Gospodine? Što si našao na meni, da si upravo mene pozvao? Slično se također pitaju i mnogi koji vas poznaju, pa i mi koji smo se danas ovdje okupili zajedno s vama slaviti vaše svećeničko ređenje. Svi zajedno moramo priznati i odgovoriti da ne znamo zašto je Gospodin baš vas pozvao da budete dionicima njegova vječnog i jedinog svećeništva. Koga će on pozvati, njegova je suverena volja, koja je nama nedokučiva. Prema našim ljudskim kriterijima, ni Petar, ni Matej, ni Zebedejevi sinovi, kao ni progonitelj Savao, ne bi bili prikladni za tako uzvišen poziv, a Isus je upravo njih, a ne mnoge druge koji su prema ljudskim kriterijima bili daleko prikladniji, izabrao i pozvao. Isto vrijedi za svakoga kojega Gospodin poziva u svećeničku službu. Ni za jednoga, pa ni za vas, ne može se reći da, ljudski gledano, nije bilo boljega, svetijega, jednom riječju, dostojnijega za to mjesto i tu službu. No Gospodin na to odgovara na usta proroka: „Misli vaše nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti“ (Iz 55, 8). A sv. Pavao će, vjerojatno misleći i na svoj ničim zasluženi poziv, uskliknuti: „O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom? Ili: tko ga darom preteče da bi mu se uzvratiti moralo? Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen“ (Rim 11, 33-36).

Uvjeren sam, dragi ređenici, da i vaše srce u ovom svetom času na sličan način zadivljeno i zahvalno kliče Bogu.

3. Kad ga je Gospodin pozvao, Matej se spremno i rado odazvao. A kako bi i na vanjski način obznanio početak svoga novoga života, spremio je veliku gozbu na koju je pozvao svoje prijatelje, javne grešnike, kakav je i sam bio, ali i Isusa i njegove učenike. Vjerojatno je u toj prigodi priopćio svima da je odlučio okrenuti stranicu i početi novi život slijedeći Isusa. Starim drugovima želio je reći da se oprašta od njih, a Isusu i njegovim učenicima da odsad želi njima pripadati. Tako je ta gozba označavala i oproštaj od staroga i početak novoga života u nasljedovanju Isusa u zajedništvu njegovih učenika, tj. Crkve.

I vi ćete, dragi ređenici, ovih dana – jedan od vas već sutra – prirediti sličnu gozbu na koju ćete pozvati svoje dosadašnje prijatelje. Nadam se da će ta mladomisnička gozba u vašim očima imati ono značenje koje je u Matejevima imala gozba što ju je spremio kad je odlučio slijediti Gospodina, značenje oproštaja od staroga ili onoga što je od njega još ostalo, i značenje početka novoga, a sve u pouzdanju u Gospodina, govoreći s Petrom: „Učitelju, na tvoju riječ!“ (Lk 5, 5). Drugim riječima, nadam se da vaše mladomisničke gozbe neće imati čisto svjetovno obilježje!

4. Matejev poziv dogodio se na isti način kao poziv ostalih Isusovih učenika prve generacije. Svi su, naime, iznenada pozvani i, unatoč tome, odmah su se bez oklijevanja odazvali, ali je samo za Mateja zabilježeno da je svoj novi život obilježio i svečanom gozbom. No to ne znači da su Matej i drugovi isto tako brzo umrli starom životu i njegovim navikama. Ako pratimo ono što je o njima zapisano nakon što su ušli u Isusovu školu, uočavamo kako se dugo u njima vodila borba između staroga i novoga. Matej je bio bogat, ali se odrekao bogatstva kad ga je Isus pozvao. No iz onoga što je u svom evanđelju napisao o bogatstvu, možemo zaključiti da ga je bogatstvo još dugo zaokupljalo. Sjetimo se samo njegovih opomena o opasnosti bogatstva i o potrebi da se odlučimo između Boga i bogatstva. Tako piše: „Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu… Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce… Ne možete služiti Bogu i bogatstvu“ (Mt 6, 19-21; 24). S tim je usko povezano i njegovo promišljanje o budućnosti i životu bez materijalne podloge i sigurnosti. Očito je on od Isusa tražio odgovore na takve svoje preokupacije i dobivši ih, o njima razmišljao, a kasnije ih je i zapisao kako bi u njima našli pouku i ohrabrenje svi koje će mučiti ista pitanja. Evo jednog od Isusovih odgovara kako ga je čuo i zapisao sv. Matej: „Zaista vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?... Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo nebesko i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 6, 25; 32).

Slična se borba vodila i u srcima ostalih apostola. Iako su se odmah odazvali i pošli za Isusom, stare navike, shvaćanja i očekivanja nisu ih time odmah napustili. Štoviše, s njima su se dugo borili pa tako Zebedejevi sinovi Ivan i Jakov ne prestaju maštati o tome kako se domoći što višeg položaja u Isusovu kraljevstvu koje su oni i nakon nekoliko godina provedenih u Isusovoj školi i dalje zamišljali na zemaljski način. Slično i Petar odvraća Isusa od puta muke jer to nije u skladu s njegovim očekivanjem o Mesiji kao zemaljskome kralju. Koliko je, i nakon više godina provedenih s Isusovom, staro u njima još uvijek bilo jako, pokazuje i to da su ga u odlučujućem trenutku svi zatajili, a Juda čak za nešto novaca izdao i prodao.

5. Sve vam je to, dragi ređenici, upozorenje da se ne uljuljate u uvjerenju kako će s trenutkom svetoga ređenja sve borbe prestati i kako će poslije toga sve ići glatko. Naprotiv, borbe tek predstoje i nikada ne prestaju jer ono staro u nama nikada ne umire nego uvijek kuca na vrata našega srca i nudi nam se kao poželjnija alternativa. Zato je važno sebe dobro poznavati i ispitivati, moleći sa psalmistom: „Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje; pogledaj ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim“ (Ps 139, 24).

Ostaci staroga života žive u nama poput „trna u tijelu“, o kojemu govori sv. Pavao nazivajući ga također „anđelom Sotoninim“ (2 Kor 12, 7). Pavao piše kako je tri puta molio Gospodina da ga oslobodi od toga, ali svaki je put dobio odgovor: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12, 9).

To isto Gospodin poručuje i vama, dragi ređenici, kao i svima nama. Kušnje su tu kako se ne bismo uzoholili, a Kristove nam milosti, kao ni Pavlu ni tolikim drugima, nikad neće uzmanjkati u borbi protiv njih. Važno je, stoga, htjeti surađivati s milošću.

6. Osvrnimo se kratko i na poruke drugih svetopisamskih čitanja koja smo danas čuli. Najprije smo u čitanju iz Djela apostolskih saznali kako đakon Filip naviješta evanđelje Etiopljaninu koji putuje od Jeruzalema prema Gazi te ga, nakon što ga je poučio, krsti u ime Isusovo. Poput Filipa, svećenik je navjestitelj i tumač Božje riječi. Po njemu Krist prati ljude na njihovim životnim putovima, slično kao što je pratio dvojicu svojih učenika na putu od Jeruzalema prema Emausu. Svećenikovim navještajem Krist priprema ljude za preporod u krsnome zdencu i čini ih udovima svoga mističnoga Tijela, tj. Crkve. Sv. Luka bilježi kako je Etiopljanin, nakon što je primio navještaj Božje riječi i bio kršten, „radostan nastavio svoj put“ (Dj 8, 39). Slično se dogodilo i dvojici učenika u Emausu kojima je sam Isus, kojega oni, doduše, nisu odmah prepoznali, najprije navijestio i protumačio Božju riječ, a zatim u njihovoj kući za stolom blagoslovio kruh, što je njima otvorilo oči da ga mogu prepoznati. Nakon toga oni se u isti čas, očito sada puni radosti, „digoše i vratiše u Jeruzalem“ (Lk 24, 31). To znači da ono što je na uskrsni dan učinio sam Isus, poslije njegova uzašašća čini Crkva posredstvom svojih članova, na poseban način posredstvom onih koje je Isus učinio dionicima svoje učiteljske, svećeničke i pastirske službe u Crkvi, a to su biskupi i svećenici. Po njima sam uskrsnuli Gospodin poučava, posvećuje i vodi narod koji je svojom krvlju otkupio i snagom svoga svetoga Duha skupio u zajednicu Crkve.

Kako bi svećenici, kao i Crkva u cjelini, mogli potpuno ispuniti povjerenu im zadaću, moraju biti poput Krista s ljudima na putu, to znači pratiti ih, dijeliti s njima tegobe i nade njihova životnog putovanja, pitanja i sumnje, i sve to osvjetljavati Božjom riječju koja, kad je prihvaćena, rađa radošću i nadom. U tom smislu nije dosta da mi, biskupi i svećenici, ali i Crkva u cjelini, samo čekamo ljude da dođu k nama po savjet i duhovnu pomoć nego im moramo ići ususret, moramo s njima putovati „ukrcani u njihova kola“, kao što se Filip ukrcao u kola onog Etiopljanina te mu tako navijestio Krista i otvorio mu vrelo njegova života, a time i put do nove radosti i nade. Izvršavanje vjerovjesničke službe može, naravno, biti za naše suvremenike „šokantno“ i „provokativno“, kao što je bilo i za Isusove jer je on nerijetko postupao i govorio drukčije nego što je bilo uobičajeno i ustaljeno. Nije dobar navjestitelj Božje riječi onaj koji prilagođava Riječ ljudskome mnijenju nego onaj koji mjeri ljudsko mnijenje njezinom mjerom.

7. Čitanje iz Poslanice Hebrejima ističe, pak, kako je svaki svećenik od ljudi uzet i „za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe“ (Heb 5, 1). Svećenik je, dakle, onaj koji uspostavlja vezu i odnos između ljudi i Boga. Latinska riječ „pontifex“ znači upravo „graditelj mostova“. Svećenik je u tom smislu onaj koji spaja dvije obale, nebo i zemlju, Boga i čovjeka. Nije posrijedi samo neizmjerna udaljenost između Stvoritelja i stvorenja koju svećenik treba premostiti nego i ona koja je nastala zbog grijeha kojim se stvorenje suprotstavilo svome Stvoritelju. Svećenikova je zadaća, dakle, biti posrednik između dviju strana koje nisu u dobrim odnosima, on je onaj koji je pozvan uspostaviti izgubljeno povjerenje i prijateljstvo prinoseći i prikazujući Bogu darove i žrtve. Kako bi za to bio sposoban, mora biti solidaran s jednom i drugom stranom, prijatelj s Bogom i suosjećajan s ljudima.

Dakako, takav je svećenik samo Isus Krist koji je, premda Bogu jednak u svemu, lišio samoga sebe svoga božanskoga sjaja i postao sličan nama u svemu osim u grijehu, da bi na koncu iz poslušnosti prema Ocu i ljubavi prema nama prihvatio i smrt na križu, prinijevši time sebe kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe. Na taj je način on ponovno spojio ono što je grijehom bilo razdvojeno obnovivši time prijateljstvo između Boga i čovjeka.

Svaki drugi svećenik izvršava tu zadaću „posrednika“ samo sudioništvom na Kristovu svećeništvu i to tako što prinosi Ocu nebeskom jedincatu Kristovu žrtvu za grijehe naše i cijeloga svijeta, prema Isusovoj zapovijedi na posljednjoj  večeri kad je uzeo kruh i nad njime rekao: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen!“ (Lk 22, 19). I tako također čašu s vinom rekavši da je to čaša novoga Saveza u njegovoj krvi.

8. Vratimo li se ponovno evanđelju današnjega dana, uočit ćemo još jednu dimenziju svećeničke službe. To je služba posredovanja Božjega milosrđa prema slabima i grešnima. Ono isto milosrđe koje je Isus iskazao cariniku Mateju kad ga je pozvao za svoga učenika i kad se odazvao da u njegovoj kući bude sa svojim učenicima gost na gozbi s carinicima i grešnicima, on po svećenicima nastavlja neprestano iskazivati prema svakom grešniku i nemoćniku.

To on čini na dva načina. Prvo, sakramentom pokore, koji se s pravom naziva sakramentom Božjega milosrđa, a zatim i djelima ljubavi, tj. karitasa. Zato, dragi ređenici, budite radosni poslužitelji sakramenta pokore, ali također i oni koji će u svojim župama i sredinama uporno promicati djelo milosrdnog Samaritanca koji nije nitko drugi nego sam naš Gospodin Isus Krist. On se i u sakramentu pokore i po djelima naše ljubavi i solidarnosti sagiba nad čovjekom koji je ranjen grijehom i bilo kojom slabošću. Pritom budite svjesni da ste u svemu samo „suradnici Božji“ (1 Kor 3), a u odnosu na vjernike ne gospodari njihove vjere nego „suradnici njihove (vaše) radosti“ (2 Kor 1, 24). U svemu se, pak, kad i sve od sebe dadnete, držite Isusove upute: „Kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!'“ (Lk 17, 10). Amen. "

Opaska: naglasci Uredništva.